Sad će te vi reć‘ ma vidi ovoga, u jeku slavlja, on nalazi nešto loše. No, ovo o čemu pišem nema veze ni sa sportom ni s rukometom. Ono što smo gledali u Njemačkoj protiv Španjolske čista je poezija, sonetni vijenac koji mora ući u obavezno gradivo, osnovnoškolsku lektiru. Bravo izborniče, bravo momci i - bravo navijačima.
No, radi u meni taj crv, ne da mira. Gledam te navijače koji su bili fantastični, nosili su našu i svoju Hrvatsku do trijumfa. I kapa im dolje. Ali moj je problem u - doktoru iz Trpnja. Da, nedavno smo pričali na redakcijskom kolegiju kako tamo nema liječnika, traži se novi, a nema ga. Ni na vidiku. Ljudi su ostali bez liječničke skrbi kao u seriji Život na sjeveru. Kad je Joel Fleischman morao otplatiti dug za studiranje radom u aljaškoj nedođiji. Ali ajde, nije bilo sve crno, dočekala ga je Maggie O‘Connell, tko je gledao, znat će.
Uglavnom, na tribinama dvorane u Mannheimu bilo je više od 13 tisuća gledatelja, a većina - Hrvati. Sad, neće baš biti da ih je toliko na rukomet poteglo iz Hrvatske. Jasno je, moćna hrvatska gastarbajterska zajednica u Njemačkoj i okolici lakoćom bi ispunila i nekoliko dvorana širom Njemačke. A među njima vrlo je vjerojatno i barem jedan liječnik koji nije u Trpnju.
Nije ništa kriv taj potencijalni liječnik iz Trpnja, već Lijepa naša koja njemu nije bila dovoljno lijepa. Dovoljno bogata. Dovoljno atraktivna. Ništa Trpanj, put za Stuttgart. Razglednica obitelji i poneki izlet na tribine kad stignu rukometaši, nogometaši...
Porazno je i da će se naši političari hvaliti, biti ponosni, kako imamo fantastičnu podršku i izvan granica domovine. A trebali bi zabiti glavu u pijesak i nikad je ne izvaditi. Jer oni su ti koji su liječnika iz Trpnja poslali na tribine Mannheima. S kartom u jednom smjeru. Ono čega se pametan srami, time se glup ponosi.