Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Više od sportaviše od sporta

Kornjača i zečevi: priča o čovjeku koji je umalo iskrvario na smrt, zatim slomio vrat, a onda ‘ni kriv ni dužan‘ postao olimpijski pobjednik

Piše Antonio Juričić
30. siječnja 2020. - 21:18

Život piše čudne priče, a tome svjedočimo iz dana u dan. Sport je specifična društvena aktivnost u kojoj nerijetko sekunde ili centimetri odlučuju o pobjedniku, a često sreća bude ta koja odredi smjer povijesti.

Nitko to bolje ne zna od Stevena Bradburyja, Australca koji je postao prvi osvajač zlatne medalje sa Zimskih olimpijskih igara u povijesti južne hemisfere, a čiju je pobjedu Međunarodni olimpijski odbor nazvao "najneočekivanijom u povijesti Igara"

Bradburyjev otac bio je svojevremeno jedan od najboljih brzih klizača u Australiji, a Steven se još kao dijete zaljubio u taj sport. S 18 godina izabran je u reprezentaciju koja je predstavljala Australiju na ZOI 1992., ali tada je bio samo zamjena te nije nastupio.

No već na sljedećim ZOI 1994. u Lillehammeru, Bradbury je bio član štafete koja se natjecala u utrci na 5000 metara. U polufinalu su bili bolji od Novog Zelanda i Japana, a s obzirom na to da su u finalu bili autsajderi, taktika im je bila poprilično jednostavna - ostati na nogama, ne biti diskvalificiran i nadati se pretjecanju barem jedne momčadi. Plan im je uspio, jer su Kanađani pali i izgubili dosta vremena, a Australci su polako ali sigurno došli do cilja i uzeli brončanu medalju, postavši tako prvi u svojoj državi s medaljom sa Zimskih olimpijskih igara.

image
AFP

Te godine Bradbury je nastupao i u pojedinačnim utrkama, na 500 i 1000 metara, a u ovoj potonjoj disciplini slovio je čak za jednog od favorita. No padovi koje je doživio tijekom obiju disciplina rezultirali su time da uopće nije uspio ući u finale te je ostao bez medalje.

Gledao je smrti u oči

Ali to nije najgore što se Stevenu dogodilo te godine, na Svjetskom prvenstvu u Montrealu umalo je izgubio život. Tijekom utrke jedan je klizač pao i u padu porezao Bradburyjevo bedro klizaljkom toliko duboko da je Steven izgubio četiri litre krvi. Oštrica klizaljke prošla je kroz sva četiri mišića Bradburyjeve natkoljenice, a puls mu je u tom trenutku bio na 200 otkucaja u minuti, što znači da je krv nezaustavljivo tekla.

- Shvatio sam koliko snage imam u sebi dok sam ležao na ledu i osjećao kako mi se oči zaklapaju. Znao sam da ću umrijeti ako izgubim svijest, stoga sam se odbio prepustiti i odlučio držati oči otvorenima - rekao je Australac prisjećajući se tog stravičnog trenutka koji mu je bio prekretnica u životu.

- Uspio sam izvući pozitivne stvari iz tog iskustva i to mi je pomoglo kasnije kada sam se vratio sportu. Kada bih odradio naporan trening i počeo osjećati bol u nogama, sjetio bih se trenutka kada sam u Kanadi ležao na leđima s dvije trećine krvi razlivene oko mene i shvatio bih da ovo i nije toliko strašno.

Bradbury je zaradio čak 111 šavova te se nije mogao micati tri tjedna, a trebalo je proći 18 mjeseci dok mu noga nije povratila punu snagu.

Australska momčad vratila se na veliku scenu 1998. u Naganu, a u sastavu je bila samo jedna promjena. Četvorka se nadala novoj medalji, ali unatoč tome što su u kvalifikacijama imali bolje vrijeme nego četiri godine prije kada su osvojili broncu, nisu uspjeli ući u finale.

Što se tiče samog Bradburyja, on je ponovno bio smatran jednim od pretendenata za medalju na 500 i 1000 metara, ali je opet sudjelovao u sudarima na klizalištu te nije uspio ući u finale nijedne discipline.

image
AFP

Nova nesreća na treningu

Dojam da je propustio svoje prilike dodatno je bio naglašen 2000., kada je na treningu slomio vrat. Jedan klizač pao je ispred njega, a Steven ga je pokušao preskočiti. No u tome nije uspio, već je zapeo za njega i udario glavom u ogradu. Slomio je dva vratna kralješka te su mu liječnici morali umetnuti četiri vijka u lubanju, a u leđa i prsa metalne pločice. Očekivano, također su mu rekli da se više nikada neće moći baviti brzim klizanjem.

Ali Steven je imao drugačiji plan. Htio je iskupljenje za sve one padove na olimpijskim igrama i izostanak medalja koje mu je njegova posvećenost sportu obećavala. Brončano odličje iz štafete nije bilo za odbaciti, ali ono nije bilo samo njegovo, dijelio ge je s još trojicom klizača. Iako je tada imao već 29 godina i sam priznao da su najbolji dani iza njega te da se uopće ne nada medalji, odlučio je otići u Salt Lake City i tako si priuštiti mirnu savjest, znajući da je napravio i još taj jedan korak, kakav god on bio. I tu počinje priča o jednom od najnevjerojatnijih i najbizarnijih zlatnih medalja u olimpijskoj povijesti.

U prvoj kvalifikacijskoj utrci na 1000 metara Steven je uvjerljivo pobijedio, ali u četvrtfinalu je postavljen u istu grupu s Apolom Antonom Ohnom - Amerikancem koji je slovio za glavnog favorita i Kanađaninom Marcom Gagnonom koji je tada bio svjetski prvak. Steven je završio utrku na trećem mjestu, a samo dva klizača su prolazila u polufinale. No suci su diskvalificirali Gagnona zbog ometanja drugog klizača i Australac je prošao u polufinale.

Steven je već bio zadovoljan svojim rezultatom i nakon konzultacija s izbornicom Australije Ann Zhang, odlučio koristiti istu taktiku koja je njegovoj štafeti 1994. donijela brončanu medalju - klizati u svom tempu iza svih i nadati se da će netko pasti.

Da ta taktika ima smisla, pokazalo se već u polufinalu, kada su se branitelj naslova olimpijskog pobjednika - Južnokorejac Kim Dong-sung, višestruki osvajač olimpijskih odličja - Kinez Li Jiajun i Kanađanin Mathieu Turcotte sudarili i popadali po ledu, omogućivši Bradburyju pobjedu i prolaz u finale.

'Najneočekivanija pobjeda u povijesti Igara'

Tamo su mu protivnici bili Li Jiajun, Turcotte, Ohno i Ahn Hyun-soo te su Bradburyjeve šanse bile gotovo nikakve.

- Nadao sam se da će mi noge u finalu dobiti nevjerojatno ubrzanje, ali sam istovremeno bio poprilično uvjeren da neće, jer ipak sam bio najstariji klizač. Imali smo četiri utrke u samo dva sata i samo pola sata odmora i nije bilo realno da to otkližem u visokom tempu. Najbolji dani bili su iza mene, nisam više imao sposobnost oporavka u tako kratkom vremenu - prisjetio se Steven trenutka prije nego što je stao na startnu liniju te sudbonosne utrke.

image
AFP

Plan je bio jednostavan, lagano klizati iza svih i nadati se da će barem dvojica klizača pasti. Kako se utrka primicala kraju, vodeća četvorka sve se više udaljavala od Bradburyja koji je u usporedbi s njima izgledao kao rekreativac. Na ulasku u posljednja dva kruga Bradbury je zaostajao 15-ak metara, što je značilo da nema nikakve šanse više stići četvorku.

- Bio sam daleko iza vodeće četvorice, a još je bilo samo dva kruga do kraja - prisjeća se Australac.

Ali onda, kao da je karma odlučila nagraditi Stevena za sve ono što je proživio u karijeri i za svu nesreću s kojom se susreo. U posljednjem zavoju, 20-ak metara prije cilja, sva četiri klizača su se sudarila i popadala po tlu. Dok su se pokušavali pridići i na prsima doći do ciljne ravnine, Steven je polako otklizao pored njih i postao olimpijski pobjednik.

- Nastao je sveopći kaos i svi su popadali po tlu. S obzirom na način na koji sam pobijedio, nisam htio biti onaj tip koji ide naokolo i slavi. Nisam znao trebam li uopće slaviti ili se skriti u kut, samo sam podigao ruke u nevjerici - objašnjava što mu je prolazilo kroz glavu u trenucima kada je shvatio da je ostvario ono o čemu je cijelog života sanjao.

To je bila prva zlatna medalja za Australiju na Zimskim olimpijskim igrama, a njegov podvig motivirao je njegove sunarodnjake da se počnu baviti zimskim sportovima pa smo već od sljedećih Igara u Torinu počeli viđati sve više Australaca koji se natječu u disciplinama kao što su snowboarding i slobodno skijanje.

'Napraviti Bradburyja'

Bradbury je postao narodni heroj i simbol za neočekivani uspjeh mimo svih predviđanja, a u Australiji se ubrzo ustalio kolokvijalni izraz "napraviti Bradburyja", koji se koristi kada netko ostvari neočekivani uspjeh.

Naravno, njegova pobjeda naišla je i na neke kritike, a one su gotovo isključivo došle od američkih medija koji su bili isprovocirani činjenicom da njihov predstavnik na domaćem terenu nije uspio doći do zlata (Ohno je završio na drugom mjestu). USA Today napisao je da je "prva zlatna medalja sa ZOI za Australiju pala s neba kao upucana guska", a da je Bradbury izgledao kao "kornjača iza četiri zeca", dok je Boston Globe rekao da je pobijedila "pogrešna osoba".

Gotovo se može reći da je činjenica da Bradbury nije trebao pobijediti 2002., ali ako njegovu pobjedu gledamo u kontekstu nesretno propuštenih prilika na Igrama 1994. i 1998. te svih nedaća koje su ga u životu snašle, rijetko tko na njegovo slavlje nije gledao sa simpatijom.

Kako je Steven sam rekao, nije bio ni svjestan što je učinio sve dok ga pakistanska televizija nije intervjuirala, a kada se vratio u svoj Brisbane i vidio gomilu ljudi i televizijskih kamera, mislio je da je doček priređen za nekog drugog.

image
AFP

Često se kaže da je sportašima, a pogotovo onima koji se bave individualnim sportovima, najteže pobijediti sebe. A to je upravo ono što je Steven učinio. Na klizalištu je gledao smrti u oči i slomio vrat, a liječnici su mu rekli da mu je karijera gotova. Ali on je svejedno otišao u Salt Lake City prvenstveno da bi pobijedio sebe, jer je bio uvjeren da ne može nikoga drugoga.

Htio je još jednom pokušati i svu nadu uložio u to da će se njegovim konkurentima dogoditi ono što se njemu dogodilo na prvim dvjema Olimpijskim igrama. Upravo to se i dogodilo, a bez obzira na to što je bio daleko najsporiji od sve petorice klizača, u finalu je otklizao svoj najbolji rezultat na tim Igrama i time pokazao što može učiniti snaga volje.

Steven Bradbury pravo je utjelovljenje duha olimpijskih igara i bez obzira na način na koji je došao do zlatne medalje, njegova priča ostat će upamćena kao jedna od najljepših i najinspirativnijih. Jer, možda je slučajno osvojio medalju 2002., ali to ne mijenja činjenicu da ju je zaslužio već mnogo prije.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

#STEVEN BRADBURY#VIšE OD SPORTA

Izdvojeno