Već 70 godina Osnovna škola don Lovre Katića na solinskoj Bilankuši odgaja i obrazuje vrhunske ljude. Ima se itekako čime ponositi, mnogi su se upravo iz ove škole otisli u svijet i postigli velike uspjehe, ali svoje početke nikad nisu zaboravili.
U sklopu velike obljetnice održan je u četvrtak Sportski dan, a vremena za doći su našli i mnogi poznati sportaši koji su bivši polaznici škole.
Koliko im je prvi stupanj obrazovanja ostavio traga u životu dovoljno govori o velikom broju upravo tih poznatih učenika koji su našli vremena i došli do Solina, do mjesta na kojem su proveli dio mladosti, gdje su rasli kao ljudi.
Jedan od njih je, vjerujemo, svima vam poznat. Proslavljeni bivši nogometaš, danas poznati televizijski komentator Joško Jeličić.
Posebno nam je lijepo govorio o svojoj osnovnoj školi, mjestu gdje je odrastao, stjecao prijateljstva...
- Jake su emocije. Iskreno, druga su vremena došla. Tada smo svi imali autoritete. Nisam tada imao svijest o tome, sad je itekako imam. Ovdje sam se rodio, doslovno preko puta škole. Kod kuće su bili autoriteti koji su me donijeli na svijet, ovdje su bili oni koji su me obrazovali. Tek sad s ove razine shvaćam koliko je Solin u meni. Kažu da je dom tamo gdje je obitelj, ali mjesto gdje se ja osjećam "svoj na svome" je definitivno Solin.
Zanimalo nas je više o Jeličiću iz đačkih dana, je li mu zaluđenost nogometom smetala u obavljanju učeničkih poslova? Je li za njega u školi postojalo išta osim nogometa na tjelesnom? Dobili smo skoro pa suprotan odgovor.
- Na krivom ste tragu, jasna mi je predrasuda o nogometašima, koja, istini za volju, često drži vodu. Međutim, uvijek sam bio dobar učenik, u osnovnoj i u srednjoj školi. Imali smo krasne učitelje. Prve četiri godine učiteljica mi je bila Vinka Cikatić, mama pokojnog Branka Cikatića, naše legende.
Pamti Joško sve svoje stare učitelje, s radošću se prisjeća njihovih imena.
- I od 5. do 8. razreda škole mogu sve profesore, nastavnike nabrojiti po imenu. Oni su mi dali taj temelj. Kada sam došao u srednju školu, opet sam bio jedan od najboljih učenika. Velika je njihova zasluga, prenosili su znanje, ali su prije svega bili pravi pedagozi i autoriteti. Bila su to druga vremena, tada smo iznimno poštivali sve sto nam se davalo.
Ipak, nije sve odluke u mladosti razborito donio. Zbog jedne posebno žali. Otkrio nam je što bi promijenio da može:
- Bio sam odlikaš u osnovnoj i srednjoj školi. Tada sam osjetio novac, potpisao prvi profesionalni ugovor, pa su se akademske obveze malo i "razvodnile". Sada, kada gledam s distance, iznimno mi je žao. Ne zato da imam diplomu više, što je samo po sebi jedan veliki osobni uspjeh, nego i zato što mi je škola lako išla. Da sam bio pametniji tada, sigurno ne bi zapostavljao ovaj drugi dio, koji je iznimno važan. Slava, novac, status u društvu, apsolutno mi te stvari ništa ne znače kao što bi mi značila ta eventualna akademska diploma...
Smatra da nije ostvario nogometnu karijeru kakve je bio sposoban.
- Ne znam baš jesam li bio odličan u nogometu, mislim da nisam baš ispunio svoj potencijal do kraja. Po meni je to najvažnija stvar. Pretpostavljam da djeca ovdje čitaju lektiru, da citiram autora Marka Twaina: "Čovjek ima dva najvažnija dana u životu. Prvi je kad se rodiš, drugi kad shvatiš zašto si se rodio." U tom smislu najvažnije je u životu iskoristiti svoj potencijal. Postati svjestan svog limita, biti maksimalno posvećen. Kad se čovjek bavi onim što voli, to je najvažnija stvar. Uz ono osnovno, zdravlje.
Pokrili su sivi oblaci nebo nad Solinom, kiša je prijetila pokvariti lijep dan, ali valjda ju je dječja cika i veselje otjeralo. Raste broj učenika u Solinu, nije to baš česta pojava u Hrvatskoj u današnje vrijeme.
- Već 70 godina, krasna je to tradicija. Poznajem hrpu ljudi koji su, poput mene, krenuli ni iz čega, oskudijevali u svemu. Ali, imali smo ta druženja, prijateljstva, prve ljubavi... Drago mi je sada, Solin je najmlađi grad u Hrvatskoj, puno mladih obitelji, krasno mjesto za život. Drago mi je kad vidim ovoliko djece. Naš Solin će živjeti i dalje, neka ga, ovdje sam uvijek kao doma.
Hvata li vas pomalo i nostalgija?
- Apsolutno. Prije 20 godina smo imali godišnjicu, 20 godina od osmog razreda. To mi je bilo fascinantno. Skupilo nas se oko 17-18, svi u našoj učionici, došla je i razrednica, Gordana Gaberc, s imenikom i svim ocjenama...
Je l‘ vas prozvala?
- Naravno, baš je mene ulovila - našalio se Joško, pa dodao:
- Baš je bilo lijepo vidjeti ljude s kojima si odrastao, koje dugo nisi vidio. Promjene u fizionomijama, njihove životne priče, malo se vratiš u djetinjstvo. Sada prebrzo živimo, pogotovo naša djeca. Jako je teško zadržati odnose, ali te ljude koji su bili neraskidiv dio mog djetinjstva ne mogu nikako zaboraviti.