Sitno se odbrojava do Olimpijskih igara u Parizu. Nadamo se dobrim rezultatima hrvatskih sportaša, a očekujemo i koju novu ploču na splitskoj Zapadnoj obali.
U “moru” onih koje su već tamo, nalazi se jedna posebna, s dvije zlatne medalje. Prva iz Los Angelesa 1984., a druga iz Seoula, jednu olimpijadu (četiri godine) kasnije.
Njihov vlasnik je Deni Lušić, splitski Rambo kako su ga mnogi zvali.
Odakle taj nadimak?
- Bio sam jak, sami mišići. Valjda je zbog toga – kratko će za početak Deni.
Daleko smo od SAD-a, ali sjećanje na prvo zlato iz Los Angelesa 1984. sigurno ne blijede?
- Četiri godine prije toga je Jugoslavija uzela srebro na Olimpijskim igrama u Moskvi, a zatim je uslijedilo razdoblje bez ijedne medalje. Da nismo osvojili medalju u Los Angelesu ‘84., bili bi u drugoj klasi tih vrhunskih sportova. Tada je došao i Ratko Rudić, on je sve okrenuo. Spremio nas je fantastično, uostalom, sve se zna o njegovom radu.
Kakva su bila očekivanja?
- Ponizno smo ušli u taj turnir, dobili praktički sve protivnike. Tada je bio jedan drugačiji sistem natjecanja, na bodove, pa kad smo došli pred zadnju utakmicu s Amerikancima, znali smo da nam je dovoljno i neriješeno. Iako o takvom rezultatu nitko nije razmišljao. No, u utakmicu smo ušli malo bojažljivo jer smo bili impresionirani s tom atmosferom. Na tribinama je bilo desetak tisuća ljudi. Nije dobro krenulo za nas, Ameri su vodili 5:2 već na polovini susreta, ali u nastavku smo odigrali tako dobro, da nam oni nisu mogli zabiti ni jedan gol i osvojili zlato.
Pamtite kao da je bilo jučer.
- Slike tih lijepih trenutaka ne blijede. Nešto se zaboravi, ali ono najvažnije je ostalo upamćeno.
Ključni potezi
Spomenuli ste Ratka Rudića. Koje ključne promjene je napravio?
- Sa svojim dolaskom je pozvao dosta novih igrača u reprezentaciju. Bio je izbornik mlađe reprezentacije pa je tako doveo Pericu Bukića i Igora Milanovića. Ni mi ostali nismo bili stalni, ni ja, kao ni Dragan Andrić, a Paškvalin je tek godinu prije upao u reprezentaciju. Ratko se oslonio na mlade, starijih se riješio i izgleda da je pogodio.
Tko vam je bio cimer?
- Na pripremama je Ratko odlučivao tko će s kime spavati, a na Igrama sam bio cimer sa Zoranom Petrovićem.
Je li bio dobar i tih?
- Njega se nije čulo. Išao bi rano spavati, a dizao se ujutro u 5,6. Ne bih ga ni čuo, ni vidio.
Teško je vagati koja je medalja draža, ali što pamtite iz Seoula 1988.?
- Jednako su mi drage, iako je prva uvijek posebna. No, i druga je istog sjaja. Rijetko tko je od naših sportaša na dvjema Olimpijskim igrama za redom osvajao zlato. Za Igre iz Seoula me vežu sjećanja za moja dva Splićana. Mislav Bezmalinović i Renco Posinković. Bili smo stalno zajedno. U sobi, igrali smo na karte, nismo se trošili šetnjama vani, niti smo išli gledati nekakve utakmice. Doduše, i Ratko je inzistirao da se odmaramo i spremamo za utakmice, jer nam je bio cilj ponoviti uspjeh iz LA.
Tko je bio najbolji na karte?
- Bili smo sva trojica. Ne smijem reći da sam ja taj, ali i Bezma je bio dobar, Renco je dobro pratio.
Smijete li nam otkriti koji je najbolji splitski klub?
- Da je POŠK osvojio još jednu Ligu prvaka, onda bi to bili oni. To je moj klub, u Splitu sam samo za njega igrao. No, karta ne laže, Jadran ima titulu više, pa je on najbolji.
Maknimo se malo od vaterpola. Ljeto je, gdje se kupate?
- Isključivo na POŠK-a. Jedino kad mi unuci dođu iz Zagreba, onda odemo na Firule i Bačvice. Nije to radi kluba, na bazen rijetko idem. Opet, jedino u situaciji kad su mi unuci tu, pa inzistiraju da nakon Firula odemo i na bazen. Dodajemo se, skačemo, igramo...
Dakle, i unuci će u vaterpolo?
- Nisu baš zagrijani za ovaj sport. Problem je što žive u centru Zagreba i daleko su od bazena. Prije su trenirali judo i košarku, a sada su na nogometu, a stariji uz to ide i na tenis. No, mladi su. Stignu se još prebaciti, ja sam počeo s 14 godina, oni tek imaju šest i devet. Djeca to često mijenjaju i mislim da je bolje da prođu više sportova i na kraju sami odluče.
Duboka voda
Problemi sa srcem spriječili su vas u nečemu što vam je drago. Što je s ronjenjem?
- To je moja najveća rana. Mislio sam da ću se nakon vaterpola u potpunosti posvetiti tom sportu. U početku je tako i bilo, ali razbolio sam se. Imam problema sa srcem i jednostavno mi obitelj brani.
No, tu i tamo se ipak zaroni?
- To se ne može nazvati ronjenjem, tek toliko da se podsjetim na ono što je bilo prije. Žena mi uopće ne dozvoljavam da obučem odijelo, kad idemo na Hvar. Samo malo zaronim s jednom puškicom, dva sata maksimalno.
Koja je najveća riba koju ste izronili?
- Gof, 27 kila. Bilo je tu i kirnji preko 20 kila. Lica od 17 kila koja je uhvaćena na POŠK-a. Bilo je tih lijepih “trofeja”. Dok sam igrao vaterpolo, rijetko sam ronio, a poslije toga sam se razbolio i žao mi je što se nisam tome mogao malo bolje posvetiti.
Gdje u Jadranu ima najviše ribe?
- Meni je otac Hvaranin pa najčešće slobodno vrijeme provodim tamo. No, sigurno da ribe najviše ima na isturenim otocima kao što su Lastovo, Svetac, Vis... Iako je danas ribe sve manje. Nikad nisam ronio dalje od 30 metara, a danas momci idu i na 40, 50, ako žele uhvatiti dobru ribu.
Vratimo se opet u bazen. Pomozite nam sastaviti idealnu momčad od današnjih igrača.
- Ajoj, a star sam vam ja, ne pamtim baš imena - požalio se Deni, ali itekako i dalje dobro poznaje teren.
- Prvo moram spomenuti Lorena Fatovića. On mi je nekako najdraži momak, sve zna, najmudriji je i sposoban, iako je relativno sitan. Odmah nakon njega dolazi moj polen, Jerko Marinić Kragić, kojeg obožavam. Ima nekih razloga...
Kojih točno?
- Moram najprije reći da mi je žao tog momka, jer je bio u reprezentaciji s mojim sinom kad su osvojili Svjetsko juniorsko prvenstvo 2009. godine u Šibeniku. I nakon toga više nije pozvan u reprezentaciju, možda samo na pripreme. Onda je upao tek s navršenih 30 godina i na kraju se dokazao. To je jedan kuriozitet koji se u svijetu rijetko događa, da netko u tim godinama uđe u reprezentaciju i napravi takve uspjehe kao što je on.
Za sada su tu Lolo i Jere, a ostatak?
- Mi smo u zadnjim godinama osvojili nekoliko odličja. Očito je Hrvatska najbolja na svijetu, pa su i naši igrači. S toga moram izdvojiti i oba naša centra, Vrlića i Lončara.
Liga za sebe
Na golu onda sigurno Bijač?
Naravno, naš je najbolji. Rezultat sve govori. Mjerilo u sportu su rezultati, a mi ih trenutno imamo. Čak je po meni Marko neopravdano ostao bez titule najboljeg na Svjetskom prvenstvu. Nevjerojatno. Naravno tu su još i Bukić, Burić, Žuvela...
Jedan je liga za sebe.
- I jednog moram posebno izdvojiti, a to je naravno Maro Joković. Njega ne mogu niti spominjat uz ostale, on je klasa za sebe. Što je sve osvojio, možda je to i najbolji hrvatski vaterpolist svih vremena.
Da ne bi pomislili kako samo hvalimo svoje, izdvojio je Lušić i neka strane.
- Od ostalih moram spomenuti i korčulanskog zeta. Felipe Perrone je jedan od najboljih ikad, a danas su to iz španjolske reprezentacije Munarriz, Granados i Sanahuja. Ima odličnih i među Mađarima, vratar Vogel i Zalánki. Kod Srba je to Jakšić, baš je naočit i moćan, u bazenu radi što hoće, tu je i Mandić, Filipović koji je sada gotov. Kod Italije moram izdvojiti Francesca di Fulvija, to je moj “sin”. Trenirao sam ga kad je imao 16 godina. Mogli bi sada u nedogled, izdvajati i iz Grčke, Crne Gore, ali bilo je dosta i držimo se hrvatskih vaterpolista.
Deni nam je otkrio da na bazen više ne ide, ali u jednom sportu je ostao aktivan. Zna baciti “u koš”.
- Imamo na POŠK-a koš i tu se konstantno igra. Mene su ionako u vaterpolo ukrali iz košarke. U bazen sam došao s 14, do tada sam bio u dvorani. Igram i mali balun dolje na Gusara, na rukometne branke, to je obavezno.
Kakva su predviđanja za olimpijske igre? Letvica je za Hrvatsku visoko podignuta.
- Tako je, po ovim zadnjim rezultatima je letvica otišla jako visoko. Volio bih da uđemo u povijest, osvojimo medalju, jer nikad se nije dogodila situacija da su u istoj godini tri najveća natjecanja. Zadovoljio bih se s odličjem bilo kojeg sjaja. I bronca bi bila fenomenalna. Neće biti lako, jer sad smo mi na udaru od svih. Svi će se pripremati za nas, a nadam se da ćemo ući u polufinale. Ne želim navijati za zlato, dovoljna će biti medalja. Šteta bi bilo ne iskoristiti priliku za ući u povijest - zaključio je s lijepim željama, ovaj razgovor Deni Lušić.