Našli se Hrvat, Crnogorac, Amerikanac i Koreanac u istoj sobi. Zvuči kao početak lošeg vica, kao da će sada uslijediti rečenica ‘i kaže ovaj...‘. Ali nije. Situacija je zbilja bila takva. Ova četvorka, uključujući vašeg reportera, smjestila se u jednoj komentatorskoj kabini. Ali komentirali smo samo međusobno. Nije bilo slobodnih sjedalica u prostoru za novinare, pa smo, eto, morali potražiti alternativu. I našli smo je, ali nismo bili jedini.
Mjesto radnje je Philippe Chatrier, centralni teren u Roland Garros. A na pariškoj zemlji dvojica ‘gladijatora‘ – Novak Đoković i Carlos Alcaraz. Najstariji i najmlađi tenisač ikada u olimpijskom finalu. Dvojica najboljih tenisača današnjice u borbi za zlatnu medalju. Više od toga nismo mogli poželjeti. Svjedočili smo spektaklu u kojemu je nakon gotovo tri sata borbe slavio srpski tenisač. I to u dva tie breaka 7:6, 7:6. Gledali smo vrhunac tenisa. Bolje od ovoga jednostavno ne može.
Slomio se Đoković na kraju, kleknuo i zaplakao. Toliko je dugo čekao taj trenutak. A čini mi se da ga nikad nismo vidjeli u ovakvom slavlju. Nikada ovako nije proslavio neki Grand Slam naslov, a osvojio ih je napretek – komada 24. Preskakao je ograde, probijao se do svoje obitelji, supruge Jelene koja je bila s djecom. Maleni sin je tijekom cijelog meča držao transparent s natpisom: Tata je najbolji!
Last dance
Zaplakao je i Alcaraz. Sjajno se borio mladi Španjolac. Nedavno je Đokovića pobijedio u Wimbledonu i to u velikom stilu. Ali ovaj put nije uspio. Nije lako doći na korak od zlatne medalje i izgubiti. Teško se u tim trenucima, neposredno nakon poraza, utješiti srebrom. No, tuga će mladog Španjolca brzo proći i opet će shvatiti što je postigao, gdje se nalazi.
Đokoviću ne možemo drugo nego opet skinuti kapu. Na leđima mu je 37 godina, Alcarazu 21. Dijeli ih, dakle, 16 godina. Ali srpski tenisač dugo već odolijeva zubu vremena. I dalje je spreman za najvišu razinu, pršti od iskustva i u ovakvim se mečevima neće slomiti. Uostalom, odigrao ih je na stotine za razliku od Alcaraza koji je također već pokazao da je šampion, ali do Đokovićevih visina će trebati još...
I zaslužio je Novak. Nitko ne može reći da nije. Ovo su mu gotovo sigurno bile posljednje Olimpijske igre. Sljedeće su za četiri godine kada će mu biti 41. Teško je očekivati kako će i tada biti aktivan. Donio je svojoj zemlji zlato, njihovu drugu medalju u Parizu. Ali za Srbiju i onu najvrjedniju. Pričao nam je ranije srpski kolega Željko Vučković o tome koliko bi im značilo ovo zlato.
- Srbija u Parizu cilja na 10 medalja, ali mislim da bi doslovno svi prihvatili da osvojimo samo jednu ako će to biti Novakova zlatna. Toliko nam znači, toliko ga svi volimo.
Metla naopako
A pazite ovo, olimpijski trijumf bio je Đokovićev prvi trofej u sezoni. Vjerovali ili ne. U sezoni punoj problema i ozljeda u Parizu je uzeo jedino što mu je nedostajalo u trofejnoj karijeri. ‘Career Golden Slam‘ je tu! Novak ima sve. A to je izborio u finalu protiv najtežeg mogućeg suparnika, čovjeka koji ga je prije dvadesetak dana ‘pomeo‘ u finalu Wimbledona.
- Potpuno sam u šoku od emocija. Rekao sam poslije polufinala da je cilj ostvaren, osvojio sam medalju. I činjenica da sam je osigurao mi je pomogla da malo lakše uđem u meč. Poraz na Wimbledonu mi je pomogao. Lošije od toga nisam ni mogao proći u Londonu. U ključnim trenucima sam raspaljivao forehande kao što to on radi – govorio je Đoković nakon najveće pobjede karijeri kako je opisao, a kada je dobio pitanje o malenoj kćeri koja je cijelo vrijeme navijala, još jednom se slomio i zaplakao.
Kod nekih i dalje tinjaju diskusije oko toga je li Đoković najveći tenisač u povijesti. Nakon ovoga to stvarno više nema smisla. Novak je ostvario sve što se moglo ostvariti. I puno više od toga...
Slavilo se dugo na tribinama centralnog terena. Gledatelji kao da nisu htjeli napustiti tribine. I nama je bilo teško posljednji put izaći kroz vrata Roland Garrosa. Tjedan dana proveli smo u kultnom teniskom centru, nagledali se vrhunskih mečeva, a sve okrunili sa spektaklom u finalu.
