Ovo je ime kojeg će se sjetiti oni najzagriženiji, dobro možda i poneki manje zagriženi, navijači Hajduka. Ljeto, 2019. godina, čekao se napadač, slično kao i danas, a s odmakom možemo kazati bolje bi bilo i da nije došao kao i danas. Njegovo ime se tajilo do zadnjeg momenta kao da će momčad ‘bijelih‘ pojačati neko top ime iz Lige petice. I liga iz koje dolazio bila je jaka, ali njegov učinak i ono što je mogao ponuditi nije bilo ni blizu razine.
Bio je to peruanski špic Ivan Bulos, jedan od većih promašaja Hajdukove struke kad su u pitanju ulazni transferi. Bulos je imao takozvana staklena koljena koja su ga i koštala ozbiljnije karijere, a u Hajduk je došao s ciljem spašavanja karijere. Naglasio je u jednom intervjuu za Slobodnu da njegov dolazak nije imao veze s njegovim hrvatskim korijenima koje vuče po baki s očeve strane, već iz želje da pronađe novi uzlet što je pokazao i time da Hajduk njegov ugovor nije koštao gotovo ništa dok ne upiše nastupe.
Do nastupa ipak nije došlo, Bulos se nije uspio spremiti, ni oporaviti koljeno, a na vrijeme je i shvatio kako bi ostatak života mogao provesti na štakama pa se odlučio zaključiti karijeru s 27 godina. Dotad je u CV-u upisao kao poslodavce Sporting Cristal, Standard Liege, Universitario, Sint-Truiden, Deportivo Municipal, O‘Higgins, Boavistu, Sport Boys i Carlos Stein, a smatrao se i perspektivnim napadačem koji je upisao dva nastupa za peruansku nacionalnu vrstu.
Danas bivši napadač radi kao trener u mlađim kategorijama Sporting Cristala u Peruu, a učio se poslu i u francuskom PSG-u. Nedavno je dao intervju za peruansku medijsku kuću Pasa Filtrada o svojoj karijeri pa je u jednom dijelu ispričao i neugodno iskustvo s navijačima u Peruu. Naime, imao je problem s navijačima peruanskog Universitarija koji su ga po dolasku u klub dočekali ispred stadiona, ali ne da bi mu čestitali na novom angažmanu. Kako je Bulos karijeru započeo u rivalskom Sportingu od njega su tražili da u svakom idućem intervjuu kaže da navija za Universitario u koji je stigao na posudbu, a ne svoj matični klub.
- Prolazio sam kroz tribine na vrhu Monumentala, vraćao se do svog auta na parkiralištu ispred, a tamo je bio parkiran crni auto. Pružili su mi ruku i dali znak da prođem. Prišao sam im i to su bili navijači kluba koji su željeli sa mnom porazgovarati jer su znali da sam potekao u Cristalu. Rekli su mi tad da moram ubuduće u svim intervjuima govoriti da sam navijač njihovog kluba te da će moj život učiniti nemogućim te da će mi prerezati vrat ako to ne budem napravio. Bilo tu njih šest u crnom autu na mračnom parkiralištu, možete zamisliti kako sam se osjećao u tom trenutku s 19 godina. Zato sam već navečer tog dana u intervjuu kazao da navijam za njihov klub unatoč mojoj prošlosti u Sportingu, a tako je to ostalo traumatično iskustvo – prepričao je Bulos.