- Ovdje nitko nije normalan, nije normalan... - pjevala su zlatna braća Martin i Valent Sinković, zagrljeni, zaogrnuti hrvatskom zastavom u sredini jednog ludog, a za Olimpijske igre sasvim uobičajenog dana. Kakav poklon za Valentov 36. rođendan. Martin će u studenom napuniti proslaviti 35.
Apsolutni bogovi, najjači, fantastični... Jednake smo komentare slušali ovdje na stazi u Vaires-sur-Marneu i dobivali na mobitel iz domovine i okolice.
- Tri, tri! Treći put - slavili su zajedno s navijačima koji su se probili do prvog reda i kada su se prvi put uspjeli zagrliti s glavnim trenerom Nikolom Bralićem koji je, kako to on običava i voli, u većini sljedećih trenutaka ostao sa strane.
I on je bio u ekstazi, ali na svoj način. Sad samo moramo provjeriti s njim što je mislio za sutra (subota). U planu priprema koji nam je dao na Peruči piše 2. kolovoza utrka finala, 3. kolovoza ujutro osam kilometara i popodne još osam - smijala su se obojica uživajući, slaveći i smijući se. Dovoljno im je lijepo da ne misle odustati...
- Sigurno idemo na najduži odmor koji smo ikada imali i sigurno je da ćemo nastaviti, ali ne znamo još u kojoj disciplini.
Sportski panteon
Braća Sinković i kao i Bralić odavno su ušli u hrvatski sportski panteon, a s trećim uzastopnim olimpijskim zlatom, četvrtom medaljom ukupno u njemu se zabetonirali. Ali kakva je ovo bila pobjeda. Nesvakidašnja za braću, koja obično dominiraju, a za publiku fantastično fenomenalna. Eto, morali bismo smisliti i neki novi izraz. Britanski novinari s kojima smo pratili utrku čestitali su, bez obzira na to što je njihov dvojac u posljednjim metrima ostao bez zlatne medalje...
- Nema veze, utrka je bila fanatisčna, uživao sam.
Uživali smo i mi, i svi koji su je gledali u Hrvatskoj to je sigurno. Barem se tako može reći nakon što se zna njezin ishod. Nakon starta nekoliko puta na petom mjestu, na pola utrke više od dužine čamca iza Britanaca i nešto manje iza Rumunja, a zatim se činilo da postoje dvije utrke. Jedna za zlato s dva čamca i druga s tri posade za broncu. Ali ne... kada su Sinkovići u pitanju to nije tako. Nije nam Martin Sinković u najavi bez razloga rekao: "Znam samo jedno, sigurno će se dogoditi nešto što nitko ne očekuje". Nitko, baš nitko nije očekivao ovakvu utrku i ovakav rasplet. U drugih 1000 metara posustajali su svi osim Hrvata. Naš je čamac glisirao, a ostali veslali, i valjda u posljednjih 20-ak metara prvi put prešli u vodstvo. I na prvom mjestu ostali. I danas i sutra i vječnoj povijesti veslačkog sporta.
- Da nas je netko isključio na pola utrke i da mi je na kraju rekao da smo zlatni, mislio bih da nas netko zeza, da je to nemoguće - pričali su još nakon proglašenja. Uglavnom su jedan drugom upadali u riječ pa je nepotrebno i kroz ovaj tekst izdvajati što je rekao jedan, a što drugi brat. Zlatni Martin i zlatni Valent standardno su bili kao jedan.
- U jednom trenutku smo pomislili idemo barem broncu osvojiti, predivno je osvojiti četiri uzastopne olimpijske medalje, ne mora uvijek biti zlato.
I to bi bilo prekrasno, ali ovako je "prekrasnije". Zlatnije...
- Onda vidim da prolazimo Švicarce, Rumunji su očekivano ‘pukli‘ i znali smo da ako ostanemo odlučni da ćemo imati medalju. Hop, onda smo vidjeli da stižemo i Britance. ‘Kiselina‘ me potpuno stisla i još uvijek ne znam što se i kako dogodilo. Nisam imao snage za vratiti se naprijed.
Zna cijeli veslački svijet što se dogodilo. Valent i Martin Sinković i dalje su aktualni olimpijski pobjednici.
- Dvije i pol sekunde je nemoguće stići. Nemoguće - naglasili su.
A mi bismo dodali, nemoguće za sve osim za Sinkoviće.
Petsto metara još su uvijek bili bez medalje, a u cilju: 1. Hrvatska 6:23.66, 2. Velika Britanija +0.44, 3. Švicarska +1.10... U trenucima u kojima su prepričavali finalnu utrku dvojca, kao najveću stvar istaknuli su psihološku pripremljenost koja se manifestira kroz vjeru u sebe i akumulirano iskustvo
- Nakon onakvog starta često se događa da te suparnici uvuku u svoju utrku i onda nastradaš, a mi si stalno govorimo da moramo veslati u svom ritmu. Ovo je lakše reći nego napraviti, ali mi znamo i uspijevamo. I što je još važno, vjerovali smo u svoje veslanje, iako smo na pola utrke mislili da je gotovo što se tiče zlatne medalje. Borili smo se broncu, a cijela utrka je bila jedini način na koji smo mogli pobijediti Britance. Jedino u finišu jer smo znali da ga nemaju. Daleko je ovo od naše najbolje utrke, prvih 1000 metara ništa nije išlo po planu, ali iskustvo i vjera u sebe su bili naša najjača snaga. Izbjegli smo ono najgore što se moglo dogoditi, a to da jedan od nas počne paničariti pa krene u solo prodor. Tada bismo ostali bez svega. Zadržali smo mentalitet koji govori da nikad nije gotovo dok zbilja nije gotovo, govorili si: ‘ajde, daj sve od sebe‘.
Još su malo pričali o mentalnoj snazi...
- U Tokiju prije tri godine je bilo najdominantnije iako je i tada važna bila psiha jer bi svako mjesto, osim prvog, bilo podbačaj. Ove godine smo se cijelu sezonu izvlačili iz blata i ostajali smo pozitivni kada je to bilo nenormalno. Pozitiva koju nosimo u sebi je naša najveća prednost u odnosu na konkurenciju. Nakon Eura (četvrto mjesto, nap. a.) smo bili ljutiti na sebe, ali nismo pali u depresiju nego smo se na sljedećim treningu pojavili puni žara. Većina ljudi na početku ili u sredini sezone nije mislila da ćemo osvojiti zlato i s pravom su tako razmišljali. Bili smo katastrofalni, bilo je teških trenutaka, ali nikada nismo izgubili vjeru. Bili smo sigurni da možemo, vjerovali smo da možemo i na kraju smo izborili zlato.
I u ovim trenucima punim emocije i euforije, Valent i Martin Sinković nisu zaboravili izdvojiti osobe koje zaslužuju njihovu zahvalu.
- Hvala Nikoli Braliću koji nas je uveo u formu i Marku Banoviću koji nam je pomogao s tehničkim detaljima u drugom dijelu sezone. To su treneri na vodi, ali imamo mi još ljudi iza sebe i veliku podršku i pozitivnu energiju oko nas stalno nas. Imamo osjećaj da smo ovaj put najpraćeniji i da imamo najveću podršku ikada. Možda zato što smo dosad svaki put bili favoriti i naše pobjede su bile normalne, a sada smo imali ovakvu sezonu kakvu smo imali. Prvi put smo ovako pobijedili. Priznajemo da je slađe, ali kada vodiš cijelu utrku je ljepše i svakako lakše. Ne znamo je li ovo najposebnija naša pobjeda, Rio će uvijek biti poseban jer nam je bilo prvo zlato kao braća, ali ovo je zlato u kojem smo najviše izvukli iz sebe, najviše iznenadili i sebe i druge i po tome je posebno. Došli smo kao autsajderi za zlato, a kuće se vraćamo kao olimpijski pobjednici. Hvala svima na podršci, uživajte i slavite. Amerikanci nam nisu prognozirali niti jednu zlatnu medalju, a Hrvatska već ima dvije iako još nije prošla niti polovica Igara. I bit će ih još. To je naša poruka svima - zaključila su braća koja su nakon svih obaveza primili i najljepše čestitke. Supruge Antonela i Manuela nisu mogle propustiti novi zlatni dan u obiteljima.