Veterani Hajduka, najbliži prijatelji, društvo pokojnog Tonča Gabrića okupilo se da obilježi tužnu mjesečnicu, mjesec dana otkako je otišao super Tonči i ostavio neutješnu skupinu svojih suigrača i prijatelja. Otišao je naglo, glupo, ne vodeći ni najmanje računa o svome zdravlju, kako se svi slažu i snebivaju i dan danas. Je li moguće... Ali, nadasve s dužnim pijetetom su se okupili, s ljubavlju i poštovanjem i nema tu nimalo patetike, ako biste pomislili, jer iskreno je sjećanje, a tuga pregolema. Sastali su se da se Tonča prisjete.. Jer tu, na istom mjestu, redovito i zajedno bi se našli i prisjećali kako je ono obranio jedan na jedan ovome i onome ili 1999. čuveni penal Prosinečkom, u Poljudu, pa neka je istrčao puno naprijed, što ne bi smio, ali šta sudac nije ponovio?! Nije, jer je arbitar imao masla na glavi koliko je potezao za ondašnju Croatiju i najbolje da je penal ponovio?!
- E da je s nama Tonči opet ovdje, kako je običavao i kako li bi samo guštao...
Društvu koje se okupilo opet i iznova, ali sad bez svoga Tonča, u Lučici, u Spinutu, na svome, rekli bismo starom mjestu, u izoliranoj „kućici”, a tko je bio, zna o čemu govorimo, ispričali su se zbog izostanka Asanović, Vučević, Mornar, Erceg... Uvijek nekome nešto iskrsne. Ali, bili su s društvom u mislima...
- Šta ćeš, moram svoga Antu vodit na aerodrom – javio se Aljoša Džigiju, a Tonči Kristić, rečeni Džigi, iz firme Ing Atest i nekoć nesuđeni predsjednik Hajduka, a više od prijatelja mnogih veterana „bijelih”, bio je spiritus movens (i ovog) okupljanja.
No, pusti Džigija, on je iza zavjese, kao inspicijent. Veterani u prvi plan neka iskorače! Kakav skup, e da ga je opet vidjeti na terenu, suza bi nam niz obraz krenula. Kiša je to nostalgije, kakva bi to momčad vremeplova bila!
Idemo putem zakona stola, zdesna nalijevo: Stipe Andrijašević, Nenad Pralija, Nikša Roki, suigrač iz osnovne škole Đermano Senjanović, mogao je bit nogometaš, ali je krenuo svojim putem, pa Fredi Fiorentini, on bi bio direktor, pa Ivan Katalinić, vratar i trener, a na krilu, desnom ili livom, kako god, Ante Zonzi Ivković, pa all-round Zoran Vulić, za njim nenadmašni kapetan Ivica Šurjak. Tu je i Branko Grgić predsjednik svih predsjednika „bijelih” u 21. stoljeću (tri titule u pet ili sedam godina, kako god, a di ste sad?!). Onda Nikica Cukrov i Zlatko Vujović.
Tu je i Ante Alduk, Gabrićev blizak prijatelj, pa naši Dalmatinci iz ravne Slavonije, iz Gradišta kod Županje, OPG vlasnik Goran Prkić i obitelj, u Splitu prigodno zbog „vatrenih” i susreta Hrvatske protiv Portugala, ali oduvijek bliski Gabriću na svoj način.
I poziv mobitelom Anti Žaji, fališ nam i ti ovdje Ante, svome Branku, jučer je, 18., proslavio Žaja 83. rođendan, jedan od najmudrijih funkcionera Hajduka, a kao igrač poznat po nadimku Silver, da kucnemo o drvo dobro nosi brime svojih godina...
Ante, s tobom smo, a u mislima zajedno na našeg Tonča...
Fotografija za uspomenu i par prigodnih riječi, Zonzija i Cukija, često su frontmani neuništive sekcije veterana „bijelih”. Bilo bi Tonču milo oko srca, rekao bi sam sebi, vidiš, sjetili su me se, nisu me zaboravili.
Sjećamo se velikog vratara, dobrog čovjeka, istinske legende sezone 94/95, kad je Hajduk osvojio duplu krunu i i plasirao se u četvrtfinale Kupa prvaka.
Evo taman 30 sezona... Pisali smo, valjda će to aktualni Hajduk dostojno obilježiti, znati vrednovati, vridilo bi.
Za Gabrića, ako ništa drugo... I još jednom, Tonči naš, neka ti je laka zemlja, vidiš li nas odozgo?! Nikad te nećemo zaboraviti!