StoryEditor
Hajdukprisjećanje

Nešto smo slično već preživjeli: balun je 91. sta’ zbog tromblona, a sad je opasnost korona...

Piše Slaven Alfirević
14. ožujka 2020. - 10:09
Jakov Prkić/Hanza media

Nikad ne reci nikad. Padne nam često na pamet James Bond i naslovi njegovih filmova, a ovo kako je koronavirus za(s)kočila, zaustavila sport, baš joj odgovara taj bondovski naslov.

Tko se tome mogao nadat, ali nije to izuzetak, barem za naše krajeve u novijoj povijesti, kao da proživljavamo deja vu: već viđeno u određenom smislu. Stigne „nenadinja” i moraš joj se povinovat.

Slično je bilo 1991., premda su razlozi bili drugačiji. Tada su se čule ratne trube, trebalo se othrvat agresoru i izborit za neovisnu Hrvatsku, a što je i na sportskom planu iziskivalo žrtvu, sve je stalo.

Tko je u neka doba, nakon Drugog svjetskog rata mogao pomislit da će opet rat i da se prvenstvo neće igrat?

Nema baluna, nema turizma.

Kad smo to prošli sretni što smo dobili Hrvatsku, tko je mogao pomislit da ćemo skoro tri desetljeća kasnije doživjet svojevrsnu reprizu? Bolest, virus, zaraza da će zaustavit balun? I to globalno. Ni turizmu se dobro ne piše.

Doista, nikad ne reci nikad. Sreća da James Bond ima još filmova sa znakovitim naslovima, jedan od njih nudi optimizam: Tomorrow never dies, sutra nikad ne uire.

Pa se unaprijed veselimo tome - sutra. Da nas danas gorka čaša mine.

Međutim, dva dana u Poljudu, uz Hajduk kao da proživljavamo sasvim sličnu sportsku neizvjesnost kao i te ratne 1991. Što će biti? U svibnju smo se pitali kad će se odigrati (zbog masakra u Borovu Selu) odgođena utakmica Hajduka u Osijeku? Ide li se na finale Kupa u Beograd, što je posebno drag, osvojen „ratni trofej”.

Na ljeto se situacija dodatno pogoršala ratnim eskaliranjem, potrajalo je sve to cijelu jesen, a videći da od natjecanja nema ništa, Hajduk je dao zeleno svjetlo za prodaju Alena Bokšića u Olympique Marseille i Roberta Jarnija u Bari, što se odvilo dok je rat tutnjao, a aktivnost momčadi se svela na minimum.

Željko Mijač je tada bio pomoćnik danas pokojnog trenera „bijelih” Stanka Poklepovića i sjeća se tog razdoblja:

- Živjeli smo u neizvjesnosti, spremni da i u rat pođemo, zadužili smo i uniforme i odlazili na vježbe gađanja. Ali, nismo prestajali trenirat u Poljudu, jer je Špaco bio radoholičar i držali smo momčad na okupu. Prvenstvo se nije igralo, tek kasnije turnir Slobodna Hrvatska na području gdje nije bilo ratne opasnosti. Imali smo u rujnu obvezu igrati u Europi protiv Tottenhama u Kupu kupova.

Taman kad su bila žestoke ratne operacije i osvajanje vojarni, bile su to jedine službene utakmice u dugu jesen 1991., dvaput s Tottenhamom (1:0, 0:2) i natpis „stop the war in Croatia”.

- Ostalo mi je upečatljivo kad smo se vraćali iz Linza gdje smo igrali kao domaćini, naišli smo autobusom taman kad je agresor raketirao Paški most, bio je to napad na Zadar i Zemunik je doslovce gorio. Imali smo sreće što smo živu glavu izvukli. Na revanš smo u London putovali najprije trajektom do Rijeke...

Živjeti u Poljudu bilo je rizično?

- Bilo smo na meti oružja iz Lore, a govorilo se i da su snajperisti po vrhu zgrade „Kineskog zida”. Trenirali smo na glavnom stadionu usprkos svemu, Poklepović je bio prkosan, a i mi svi uz njega. A što da vam pričam kako su na teren u Poljudu, dok nas nije bilo, bačeni trombloni iz Lore koji srećom nisu eksplodirali, a po stadionu i danas ima rupa od metaka da ostanu kao vjerne uspomene na taj period. Rafalom bi prošarali po stadionu.

Nekad tromblonom, sad koronom. Danas nogomet opet staje. Stop the virus in Croatia! I na cijelom Globusu.

- Možda nije za usporedbu cijela ta situacija, osim što je sasvim slično po tome što balun staje, ne igra se. Koronavirus je opasnost koje moramo biti svjesni. U oba slučaja radi se o situaciji koja je rekao bih viša, veća od sporta. I važnija. – sjeća se Mijač.

Tada se čekalo da JRM, srbo-četnička mornarica isplovi iz Lore i pusti iz čeličnog zagrljaja Poljud; da se dočeka slobodna Hrvatska i na proljeće počne prvo hrvatsko prvenstvo novije povijesti.

Hajduku su redoviti treninzi i pod ratnom psihozom pomogli da na proljeće bude spreman i osvoji titulu prvaka 1992. čim je lopta krenula sa centra, nakon mjeseci pauze. A Bokšića i Jarnija su u međuvremenu prodali jer bi im cijena padala dok su prolazili dani bez utakmica. Trebao je i klub novac da preživi taj sušni period.

Sad čekamo da nas virus napusti, da nađu cjepivo, da se bolest obuzda. Koliko će vremena trebati, koliko ćemo svi biti u karanteni? Strah je od zaraze, ne igra se.

- Opasnost je da igrače pustiš da odu kući, strance, ako uopće mogu otići. Onda ih u povratku zacijelo čeka karantena. Ne znam koliko će ovo trajati, nitko ne zna. Koliko budu mogli, neka treniraju. Sam igrač kod kuće, razlijeni se... – savjetuje Mijač.

Sam je svoju Uraniju koju vodi u trećoj ligi raspustio na deset dana.

#HAJDUK

Izdvojeno

05. lipanj 2020 11:34