Još se nije slegla prašina oko hoda za Hajduk Ante Barabe iz Paljuva, on je došao pješice na utakmicu Hajduk – Rijeka prije evo više od dva tjedna i izveo je podvig doslovce posljednjim atomima snage, tu priču ste zacijelo zamijetili iz dana u dan na portalu. Podvig je to za čovjeka u godinama, sa 62 na leđima hodati 150 kilometara može samo emotivac bezgranične ljubavi. Hajduk je bio pokretač, Baraba je hodao da prinese žrtvu, odnosno kao zavjet i zahvalu što se njegov ljubimac Ivan Perišić vratio u Hajduk.
Koliko mu je bilo teško u samom finišu, kad se u subotu, a krenuo je u srijedu, dokopao Kaštela, samo on znade. Dan prije konačnog finiša prema Poljudu, pomogao mu je prijatelj Marinko iz Kambelovca, vještom masažom. Oživio mu je noge „drvene” od grčeva.
I sve se to manje-više zna, pisali smo, hod za Hajduk okupirao nam je pozornost u danima od 24. do 28. siječnja, a sad za rođendan Hajduka stiže nam pjesma iz radionice obitelji Baraba, stihove u rimi složila je svojta Antina, Antonija (rođena Oštrić) Baraba.
Da, da ne zaboravimo, Ante je gledao i utakmicu Hajduk – Slaven Belupo u nedjelju u Poljudu, ovaj put na Hajdukove tribine nije dolazio pješke iz Paljuva, nego automobilom. Iskustvo pješačenja 150 kilometara bilo mu je jedinstveno i neće ga više ponoviti. Zbog zdravstvenih okolnosti. Ipak je on čovjek u godinama. Podvig je bio pretjeran, ali izveden od srca.
A sad pjesma, u slavu Antinu i u sklopu obilježavanja Hajdukova rođendana. Budite sigurni da se u Paljuvu nazdravljalo čašom vina u slavu Hajduka, a pjesma stiže u eter, da ostane vječno zapisana u beskrajnom prostoru za raznorazne informacije, priče i zanimljivosti.
U slavu Anti Barabi, paljuvskom Forrest Gumpu, kako ga zove, nećakinja Antonija posvetila je pjesmu. Pa kaže:
24. 1. u cik zore, u rani ranak,
započeja je hod. Za Hajduka danak.
U ono gluvo zimsko vrime, kad nemaš force i sve spava,
njegov čin nas diže na noge i svit progovara.
Kroz ovih par riči odat ću rišpet,
za tu vatru, ljubav, dišpet.
Da takav obični čovik iz naroda,
voljenom klubu daje žrtvu i – hoda!
Paljuv – Poljud. Jedan po jedan, sve do 150 kilometara,
diču ovog čovika, 62 godina stara.
I nije ovo prvi puta, kažu ljudi iz sela,
da nas tako gane, ujedini i izuje iz cipela.
Triba se junački odvažiti, poslušati kad srce zove,
Kreniti, ne osvrćući se i ostvariti svoje snove.
Ka‘ što je Stipi Božiću vrh Himalaja,
njemu je odanost Hajduku bez kraja.
Što je Hamletu biti ili ne biti,
njemu je Hajduk, to ne može skriti.
HAJDUK – to je način života,
institucija, religija, sva ljepota!
Hajduk živi vječno, kaže Ante „a možda i duže”,
ma sve ljubavi ovog svita to ne mogu da pruže!
Ante Miš Baraba, čovik iz Paljuva,
živ nam bija, dragi Bog nek te čuva!
Antonija Baraba
PS. Antonija, hvala joj za hajdučku pjesmu i stihove, rođena je Novigrađanka od prezimena Oštrić loze zv. Bakuka, nadimak Petra Oštrića, udana za Boška Baraba u Paljuv. A zašto Miš, kakav je to nadimak našeg dugoprugaša ljubavi spram Hajduka?
- Miš je moj špicnamet, nadimak, zapravo su tri verzije zašto me tako zovu, ne znadem koja je točna, a ni ostali koji me tako zovu nisu sigurni. Jedna verzija mog nadimka je da mi pokojni otac nije mogao izgovoriti slovo tj. glas Š, pa su me naglašavali miššš, druga je da kad sam išao u školu i stao pod šmriku jer je padala je jaka kiša, pa je naišao poštar i kazao vidi ga kao miš je, Uglavnom sam u osnovnoj školi imao dužu kosu. I treća je verzija da uvik nešto grintam i grickam ka miš i tako me poznaju po tom špicnametu – kaže Baraba.
A nama je draže da ga zovemo Ante, Miš neka ga zovu oni iz Paljuva. Nije Ante miš, on je lav hajdučkog srca!