Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Hajdukidentitet i prkos

Bez Hajduka nema života: doznali smo kako makarski navijači žive svoj klub, zašto ga vole i što im znači te jesu li ikada dobili batine zbog Bijelih

Piše Dijana Turić/Makarska kronika
21. veljače 2020. - 11:18
Vladimir Dugandžić/HANZA MEDIA

Hajdukov 109. rođendan slavio se i u Makarskoj i to uduplo jer je to bio i treći rođendan Društva prijatelja Hajduka Makarska. Starcu ili mladiću, voljenom klubu, obitelj makarskih ‘’bilih’’ čestitala je učlanjivanjem novih članova u Društvo, a glavne i odgovorne ‘’zaskočili’’ smo na rivi i zasuli pitanjima o Hajduku.

Svi se članovi slažu i ponavljaju rečenicu legendarnog Borisa Dvornika: Krepat moredu svi kralji i carevi, ma Ajduk će ostat, ali samo rijetki su pristali javno odgovoriti na naša pitanja. Među njima su predsjednik DPH Makarska Antonio Brkulj, tajnik Bojan Filipović i član Upravnog odbora Luciano Protrka.

Prije negoli smo popričali o velikoj ljubavi prema Hajduku, Bojan nam je kazao kako DPH Makarska trenutno broji 315 članova s plaćenom članarinom za 2020. godinu, a prošlu godinu završili su sa 502 člana, što žele dostići i prestići u ovoj godini. DPH Makarska osnovan je u veljači 2017. godine, a tada je sve pokrenuo prvi predsjednik Josip Opačak koji je okupio njih sedmoricu i tako je nastala Uprava tada novoosnovanog DPH Makarska koji se priključio modelu ‘’Našeg Hajduka’’.

Kako kazuje Bojan, ono što ih sve pokreće je ljubav prema Hajduku i velika želja da i oni kao navijači i članovi daju svoj osobni doprinos za boljitak Kluba.

Kako živite Hajduk, na koji način?

Antonio: Hajduk je nama Dalmatincima jednostavno zapisan u nekom genetskom kodu tako da je uopće nezamislivo razgovarati o tome da ne navijaš za Hajduk ako živiš u ovom podneblju. Sada ga najviše na svakodnevnoj bazi živim kroz DPH, i u obnavljanju članstava i organiziranju humanitarnih akcija te, naravno, praćenju svih utakmica.

Bojan: Svi od nas koji smo u UO našeg DPH Makarska smo obiteljski ljudi, sa ozbiljnim poslovima i ono što nam najviše nedostaje je slobodno vrijeme, no i to malo slobodnog vremena koje imamo ulažemo u rad DPH i pokušavamo koliko možemo sa svoje strane pokrenuti stvari na bolje u našoj sredini. Želimo biti aktivni u pogledu širenja članstva, te i svih drugih aktivnosti vezanih za Hajduk, ali isto tako i iskoristiti tu aktivnost u našem gradu i za razne humanitarne aktivnosti koje nisu usko vezane uz Hajduk.

Luciano: Osim klasičnih akcija učlanjivanja i praćenja utakmica Hajduka u svim mogućim oblicima, organiziramo puno humanitarnih akcija kojima pokazujemo svoje Hajdučko srce, a koje nisu isključivo vezane za Hajduk. Uz to, kupujemo sve moguće Hajdučke proizvode koji postoje na tržištu, od mliječnih proizvoda pa do naočala koje su bile ‘’izbačene’’.
Djed mi je bio vođa puta

Zašto ga volite?

Antonio: Iskreno, nemam pojma zašto volim Hajduk. S Hajdukom sam se rodio i vjerojatno ću s njim i umrijeti.

Bojan: Hajduk zavoliš u djetinjstvu i od tada više i ne razmišljaš zašto ga voliš jer on znači ljubav, a svaka ljubav je iracionalna pa tako i ova. Jednostavno, Hajduk postane dio tebe i ti dio njega.

Luciano: Hm, kako to objasniti? Ima jedna anegdota s mojim djedom koji je u 84. godini bio vođa puta u autobusu iz Metkovića u Split na utakmicu Hajduka i Schalkea pa je bio i glavni voditelj navijanja na sjeveru i osoba koja je još za vrijeme crno-bijelih televizora gledala utakmicu Hajduka i Crvene zvezde koja je dala gol, a potom je on samo opsovao i bacio televizor kroz prozor. Jednostavno, neke stvari uđu u tebe kroz djetinjstvo i obitelj.

Što Vam znači Hajduk?

Antonio: Hajduk znači nekakav identitet i prkos i sve ono što je Dalmacija nekada bila i što više nije. Hajduka gledam kao jedinog preživjelog bastiona nečega iskonskog u ovo današnje vrijeme zarade, medija i brzog života. Ma neopisiva je naša iskonska ljubav prema Hajduku.

Bojan: Kao što je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, tako je meni i Hajduk i to nakon obitelji. Hajduk je sve ono na što se misli izvan obitelji i posla i jednostavno me usrećuje.

Luciano: Hajduk je sve nakon obitelji i posla. Baš sve.

image
Antonio Brkulj
Matko Begović/Makarska kronika

Sve je bolje

Koliko traje Vaša ljubav prema klubu?

Antonio: Od kada znam za sebe volim Hajduk, znači 36 godina.

Bojan: Još od 6. razreda osnovne škole kada me pokojni tetak iz Imotskog prvi put odveo na utakmicu Hajduka na Poljudu.

Luciano: Ljubav prema Hajduku traje od rođenja, i još kao mulci smo izrađivali transparente pa se onda za vrijeme fakultetskih dana odlazilo na sve utakmice.

Vaše mišljenje o sadašnjem Hajduku?

Antonio: Trenutno stanje u Hajduku je sve bolje i bolje. U povijesti smo imali puno turbulentnih godina i možda su ove zadnje bile čak i jedne od gorih, ali nadam se da smo to ‘’prikucali’’ jer se stanje u Hajduku popravlja iz godine u godinu i sve je bolje i bolje. Konstantno se radi na pomlađivanju Hajduka, kao što se i radi odgovornije i transparentnije, znači dosta dobro.

Bojan: Prema mom mišljenju, Klub se jako pozitivno sredio zadnjih godina na mnogim poljima, Akademija radi bolje, financije su uredne, marketing je na bitno višoj razini nego prije 10 godina, iako može i još dosta bolje, a i stadion je uredniji, povećan je broj fan shopova, sređen je i web shop, uvedeni su brojači, video nadzor, uređene su svlačionice i pomoćni tereni. Hajduk puno bolje komunicira sa članstvom preko Odjela za članstvo i stvarno se napravilo puno stvari, ali ima još puno toga i za popraviti.

Luciano: Ako vidimo što se događalo do 2011. godine i na koji način smo sami sebi bili najgori neprijatelji unutar vlastitih redova, mislim da je sadašnja priča u tom smjeru pozitivna i napravljen je veliki korak naprijed. Možemo li napraviti puno bolje, možemo na način da se Hajduk više orijentira na svoju djecu i to ne samo figurativno, već realno jer se oni srcem bore za Hajduka.

Idete li na sve moguće utakmice Hajduka i gdje ste sve bili?

Antonio: Nažalost, ne idem na sve utakmice Hajduka jer imam veliku obitelj i jednostavno ne stignem od privatnih obveza i posla, ali pratim veliki broj utakmica s time da gostovanja ne pratim više toliko kao prije. Bio sam na dosta domaćih i europskih gostovanja kao i na nekim legendarnim utakmicama. Obzirom da moj 8-godišnji sin Bartul trenira nogomet, s njim sve više idem na utakmice koje se igraju na Poljudu jer je to gušt i njemu i meni.

Bojan: Opet igrom slučaja, prva svoja gostovanja i redovne odlaske na utakmice ostvario sam sa tadašnjon Torcidom Županja jer sam u Županji živio četiri godine. Zanimljivost iz tog vremena je da nam je puno lakše bilo ići na gostovanja u Zagreb, Osijek, Koprivnicu, i Vinkovce jer nam je za domaću utakmicu u Splitu autobusom trebalo putovati od 16 do 18 sati, posebno prije “Bljeska” i “Oluje” kad se putovalo od Slavonije, preko Podravine, pa na Senj, Maslenica ponton, pa tek onda prema Splitu.

Luciano: Zbog Hajduka sam obišao cijelu Hrvatsku i bio gotovo na svim utakmicama što na domaćem, što na gostujućem terenu, mada sada zbog obiteljskih obveza idem sve manje, ali Hajduka pratim redovito kroz akcije DPH Makarska.

image
Bojan Filipović
Matko Begović/Makarska kronika

‘Debitirao’ na Poljudu 1985.

Jeste li išli na utakmice po Europi i imate li kakvih dogodovština?

Antonio: Išao sam na utakmice Hajduka u Grčku, Španjolsku, Italiju, Češku i Slovačku, a dogodovština ima za napisati knjigu. Primjerice, kad smo bili mlađi, znali smo u jednom cugu voziti 1400 kilometara i to doslovno bez stajanja i to samo kako bismo pogledali utakmicu i onda smo se odmah vraćali natrag u Makarsku jer smo u sezoni imali samo taj jedan jedini slobodan dan na poslu. I tako ti dva sata utakmice stane u taj jedan dan i to bez odmora i spavanja.

Bojan: Prvu utakmicu Hajduka na Poljudu sam pogledao još 1985. godine, s nepunih 6 godina gdje sam gledao Hajduk-Dnjipropetrovsk 2:0, ali od te utakmice samo se sjećam velikih gužvi po cesti i na stadionu, kiše koja je neprestano padala, blatnjavog terena i punog stadiona te trakica koje su visjele s vrha tribina. No, pravu “inficiranost” Hajdukom dobio sam krajem osnovne škole koju sam, igrom slučaja, završio u Tučepima i Splitu. Nakon završene srednje škole u Županji, jedini iz generacije upisujem faks u Splitu pa vi pogađajte zašto i tu nastavljam odlaziti i na domaće i gostujuće utakmice, a negdje na trećoj godini faksa prestajem odlaziti na gostovanja, a ostajem redovan na domaćim utakmicama sve do danas. Nakon 15-ak godina staža na sjevernoj tribini, prelazim na istok gdje sam bio pretplatnik par godina, a sad sam već nekoliko godina pretplatnik na zapadnoj tribini.

Luciano: Da, išao sam na brojne utakmice Hajduka po Europi, a zanimljiva je utakmica u talijanskom Bariju koja se igrala pod visokim rizikom i tada smo par sati bili skučeni u autobusima. Nas par tisuća sa talijanskim policajcima koji su puške repetirali prema nama. Tada više nismo mogli disati pa smo razbijali prozore autobusa i izlazili vanka. Znam prijatelja iz Metkovića koji je zakasnio na brod za Bari pa je skočio u more, uhvatio se za konop broda i tako se uspeo na njega, a mi smo mu navijali. Uglavnom, bilo je vrlo zanimljivih situacija.

Odakle Vam novac za sve te puste ulaznice za utakmice? Je li bilo situacija tipa - radije ću jesti kruha i paštete, nego propustiti neku utakmicu Hajduka?

Antonio: S obzirom da sam uvijek radio u turizmu, uvijek je bilo novca za Hajduka, nikada nije bilo gladovanja, a do ulaznice se dolazilo raznim putevima.

Bojan: Sada sam redovan na svim domaćim utakmicama i dugogodišnji sam pretplatnik, a zalomi mi se po jedno do dva gostovanja godišnje. Naravno da se zbog Hajduka sav skupljeni džeparac trošio u srednjoj školi i 1. i 2. godini faksa kada mi je do odlaska na utakmicu trebalo po 600 kilometara pa bih svaku lipu dao samo za jednu ulaznicu.

Luciano: Imam redovan posao u tvrtki i uvijek uspijem odvojiti novac za kupnju ulaznica za utakmicu Hajduka, ali kao student sam bio gladan kruha zbog Hajduka jer sam radije odvojio novac za ulaznicu nego za ručak i to nam je tada bila normalna stvar.

image
Luciano Protrka
Ivo Ravlić/HANZA MEDIA

Volimo svoj komod

Kako se organizirate za utakmice, idete li svi zajedno, onako da se vas šestero potrpa u automobil?

Antonio: Na utakmice doslovno idem sa sto različitih ljudi koje spaja samo i isključivo Hajduk pa s društvom, prijateljima iz djetinjstva i iz Zagreba, ovisno o situaciji. U automobilu nas bude najviše troje ili četvero jer volimo komod, posebno ako su u pitanju duga putovanja.

Bojan: Na utakmice uglavnom idemo jednim ili dva automobila u koji nas stane najviše osmero.

Luciano: Kada idemo na utakmice u Split ili veća gostovanja, nas pet do šest ide jednim autom ili unajmimo kombi pa nas se potrpa koliko stane, a uvijek je bolje radi sigurnosti da nas ima više.

Kakav je Vaš stav prema nasilju na stadionima i huliganima?

Antonio: Nasilje na stadionima je široka priča i tu se može pričati o navijačkoj subkulturi i ja sebe ne deklariram kao nekog navijača koji je aktivan kao što su jezgre Torcide i BBB-a. Jednostavno, ne odobravam bilo kakvu vrstu nasilja bilo onog na ili ispred stadiona, za vrijeme i nakon utakmice jer mi je to neprihvatljivo i ne pada mi napamet da bih ja bilo kome išao razbiti glavu ili, ne daj Bože, teže ozlijediti čovjeka zbog bilo čega. Tu subkulturu jednostavno treba prihvatiti kao što treba prihvatiti i ‘’šutku’’ na rock koncertu.

Bojan: Općenito mislim da je problem huliganizma među navijačima predimenzioniran i da ne predstavlja toliki “društveni problem” kakvim ga se želi prikazati jer su navijači postali jedini brojni i vrlo glasni kritičari raznih nepravilnosti u našem društvu, odnosno oni koji se ne plaše uzviknuti ili prokazati bilo koga pa ih se pokušava stigmatizirati, a i zakonske izmjene idu prema tome da se represivnom aparatu pruže još veće ovlasti kojima bi se lakše gušilo nezadovoljstvo na tribinama. Naravno, to ne znači da se među ultras skupinama ne događaju i tučnjave ili neke druge nepoželjne stvari. Isto tako, to ne znači da postoji generalni problem huliganizma, čak mislim da je on u Hrvatskoj bitno manji nego u brojnim europskim državama.

Luciano: Na stadionu nema nasilja, a ono što se može dogoditi je izvan stadiona, ali sada je sve to puno rigoroznije nego što je bilo prije jer na utakmice vodim djecu. Ako govorimo o nasilju u smislu bengalki ili baklji, što i je nasilje prema Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, mislim da je to dio folklora koji Hajduk ima cijeli život i koji bi trebao ostati, naravno bez ozljeđivanja i ubacivanja među igrače.

‘Svastika na Poljudu je ispolitizirana’

Tko je ‘’nacrtao’’ svastiku na Poljudu - nagađate li? 

Antonio: Ta svastika na Poljudu je ispolitizirana da bi se Hajdukov bunt stišao u vidu represije tipa - ‘’nećete više imati na Poljudu utakmice reprezentacije, neće biti po vašem, i mi možemo jašiti kako hoćemo i ne možete nam ništa’’ jer je Hajduk više potreban politici, nego što je politika potrebna Hajduku.

Nemam pojma tko je mogao nacrtati, ali je netko nacrtao smišljeno i smatram da je, kako sam već rekao, ispolitizirana. Hajduk nikada nije bio desničarski klub, već hrvatski i ima prošlost pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu. U zadnje vrijeme se na tribinama očito pojavio trend nekoga desničarenja što nema veze s Hajdukovom poviješću. Kulminacija navijačkih skupina s HNS-om sigurno ima udjela u crtanju svastike, ali mislim da je to napravljeno smišljeno i čak bih se usudio reći da to nema veze s navijačima Hajduka niti s BBB ni s Armadom.

Jednostavno, Hajduk je dobar poligon za političare jer kad im je vruć krumpir u ruci, Hajduk im dobro dođe i gradonačelniku Splita i predsjedniku HNS-a i, na kraju krajeva, i na državnoj razini naš klub zna biti dobar problem jer je bastion otpora koji u svakom trenutku može na noge dignuti do 200 tisuća ljudi ako se dirne u njega.

Ako je svastika igdje trebala biti nacrtana, onda je to najmanje na Poljudu jer je Hajduk za vrijeme Drugog svjetskog rata odbio igrati za fašističku Njemačku i talijanske lige kao i za sve te takozvane kvinslinške države. Hajduk ima povijest kakvu nitko na svijetu nema i njome se trebamo ponositi, a političkim stvarima i desničarenju je najmanje mjesto u Hajduku.

Bojan: Ne mogu niti nagađati tko ju je nacrtao kada ni državni istražni aparati ne mogu doći do počinitelja. Svastika nema nikakve veze s Hajdukom jer je jedno s drugim nespojivo.

Luciano:  Po meni Mamić ili Šuker. Zezam se, mislim da je to namještena situacija kako bi se Poljud dodatno negativno prikazao u nekom svjetlu kao dio sukoba HNS-a i Hajduka i ne mislim da je to napravljeno u smislu identiteta Hajduka, već je riječ o čistoj provokaciji nekoga sa strane.

Jeza na pumpi: Umalo okršaj s 500 BBB-a

Jeste li ikada zbog Hajduka dobili batine?

Antonio: Bio sam u dosta nezgodnih situacija, ali nikada nisam dobio batine zbog Hajduka. Inače, kada se išlo na gostovanja, bili smo dosta oprezni i najviše problema smo zapravo imali s policijom nego s protivničkim navijačima. Bilo koja policija je dosta represivna, hrvatska svakako jer se prema navijačima odnose kao prema građanima drugog reda. Više puta nismo uspjeli ući na početak utakmice i to zbog pretresa i te njihove rigoroznosti.

Bojan: Iz tog vremena aktivnih odlazaka na gostovanja bilo je i par “bliskih susreta” s domaćim navijačima, posebno u Zagrebu protiv Dinama, odnosno, Hašk Građanskog - Croatije, a jednom čak i u Varaždinu kad ‘’smo’’ igrali protiv Varteksa, sada našeg prijateljskog kluba, ali ništa strašno i ništa neuobičajeno za navijačka pravila igre.

Luciano: Nisam nikada dobio batine, ali imali smo jednu zgodu kada smo išli u Vinkovce na finale Kupa, nas četvorica smo stali na benzinsku postaju sasvim naivno i onda smo primijetili da je na benzinskoj 500 BBB-a i tu je bio jedan policajac koji je zaplakao kada je vidio da se nalazimo u autu splitskih tabli i samo nam je rekao: Molim vas, bježite!’. Kada je ekipa počela vikati da smo tovari, samo smo krenuli u rikverc na zaustavnoj traci, a oni su išli za nama, međutim sve se dobro završilo.

#HAJDUK#TORCIDA MAKARSKA#DPH MAKARSKA

Izdvojeno