Otišao nam je barba Lovre Kalašić, utihnuo je njegov O sole mio. Umro je u 92. godini, naprosto se ugasio. Sin mu Ino, stari naš prijatelj navijestio nam je posljednjih dana kako mu tata nije dobro i da se pripremimo. Tužna vijest čeka nas svaki čas.
Tuguju Postira, Brač, ali i cijeli dalmatinski nogomet, sve do Hajduka kojega je tako silno i žarko volio... Odjeknut će barba Lovrina smrt i šire, jer bio je dobitnik Državne nagrade za sport Franjo Bučar 2011. godine, baš kao što je dobio i priznanja od FIFA-e i MOO-a što je zaslužio 2000. godine. Bilo je to u sklopu međunarodne godine volonterizma, dobrovoljnog rada u sporta, kad su se amateri, što bi se nekad reklo sportski pregaoci, nagradili i da znaju da se o njima vodi računa sve do pokreta međunarodnog olimpizma.
Bio je pregalac
A barba Lovre je baš bio - pregalac, što bi se reklo sinonim za Postira Sardi, klub koji se u davnini zvao Kolektivac i po tom jedinstvenom imenu bio i te kako prepoznatljiv. Uvijek naslonjen na Poljoprivrednu zadrugu, ali i na Tvornicu sardina, poseban brand iz tog pitoresknog mjesta na sjevernoj obali Brača.
Postira, to su nekad bile znamenite Postirske fraje, zabavno-glazbena fešta poslije Splitskog festivala, to su osobito poznate sardine i dan-danas, to je – Kolektivac ili Postira Sardi.
Postira, to su bile nebrojene mini-pripreme Hajduka, a jesu i "vatrenih" nekim zgodama, idealno mjesto za mir i izolaciju uoči sezone ili derbija, velikih utakmica.
Postira, to je bio – barba Lovre Kalašić.
Da se nekim čudom u finalu kupa sastanu Hajduk i Postira Sardi, za koga bi barba Lovre navijao?! Pitali smo ga, jer toliko je volio obje strane. Odgovor na to pitanje nikad nismo dobili, zagonetno bi zavrtio glavom i osmjehnuo se u jednom od nebrojenih susreta što na Braču ili u Splitu:
- Ajde, mali, nemoj me zafrkavat...
A sretali smo se još i po bivšoj državi, gdje bi postirski Boduli, klapa dalmatinske pjesme, gotovo namještali gostovanja da budu tamo gdje i Hajduk igra... Bili su ‘boduli‘ popularni, rado viđeni i slušani, svuda tamo gdje se štuje i voli dalmatinska besida i pisma.
Sjećanja na zonu
Odlaskom barba Lovre ogroman dio uspomena na nekadašnji balun seli u spomenar. Never more, nikad više... Naviru sjećanja na ondašnju dalmatinsku zonu, na derbije malog mista, ono kad bi u Postirama gostovala Rašeljka iz Vinjana Gornjih, pa bi se gosti, a s njima u vodstvu puta i naš budući glavni urednik Slobodne Dalmacije Josip Jović, vraćali trabakulom do Omiša, gdje ih je čekao autobus za povratak u Imotsku krajinu. I vaš reporter s njima priko mora, pa autobusom do Splita. I tako se putovalo do Postira, na derbije...
I sad se igra balun i postoje derbiji malog mista, ali nas smrt barba Lovre Kalašića vraća u neki davni amarcord još tamo s početka osamdesetih i još ranije, pa nam je sve to nekako sjetno, baš kao što je ovih dana i vrijeme u studenome, kišovito, tmurno, žalobno...
Pisali smo, lijepo je ponoviti: tko iole pozna dalmatinski nogomet, njegovu srž, korijene od iskona, njemu ne treba predstavljati barba Lovru. Legenda iz Postira, najprije Kolektivca, pa sadašnje Postira Sardi, ne samo da je nogometni neimar, funkcioner, sinonim kluba, nego se odlikuje i sjajnim glasom, vokalom, tenorom. Posebno je volio O sole mio... Bio je član klape Boduli. Bili su čuveni i na mnogim su Hajdukovim Bijelim noćima sudjelovali, a posebno ponosni na nastup pred slavnim glumcem Kirkom Douglasom tijekom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
I Kirk Douglas čuo je Lovrin O sole mio naglas...
Za 90. rođendan Hajduk mu je darovao dres s potpisima svih prvotimaca, poklon posebno mu prirastao srcu, a da je stalno je zazivao novu titulu prvaka "bijelih", ne treba ni spominjati.
Iz kluba u Postirama objavili su:
- Otišao je jedan od osnivača našeg nogometnog kluba, otišao je naš barba Lovre. Čovjek koji je svoje ovozemaljsko putovanje živio punim plućima, u čijim je minutama i satima bilo toliko života, kojemu su 24 sata u danu bila premalo za sve ono sto je isplanirao. Živio je za svoju obitelj, a nije imao samo jednu. Uz onu krvnu, imao je i svoju klapsku i svoju nogometnu obitelj.
- Barba Lovre, riječi su premalo. Hvala je premalo. No znajte, legende nikad ne umiru, dokle god glas o njima pronose oni koji ostaju – emotivno su se oprostili od svoga barba Lovre.
Neka ostane zapisano i to da je 1948. osnovan nogometni klub Kolektivac, nakon što je Lovre Kalašić okupio petnaestak mladića i dogovorio utakmicu protiv Sutvida u Škripu. Kao jedan od osnivača, Kalašić je zaslužan i za ime kluba, zapravo je tada dobio zadatak da ga odredi. Nogometni klub je podržavala Poljoprivredna zadruga Postira, a kad je barba Lovre otišao na razgovor kod direktora Tonća Jelinčića, ovaj je kroz prozor vidio usidreni brod Kolektivac, vlasništvo Poljoprivredne zadruge. Predložio je to ime i za klub, a što je potom jednoglasno prihvaćeno.
- Neka se klub zove – Kolektivac!
Tim brodom su, inače, sve potrepštine dopremane na otok Brač, a s njim je i momčad putovala na gostovanja po splitskoj zoni, te Dalmaciji. Ime Kolektivac klub je nosio sve do 1991. godine, kada je preimenovan u Postira, a danas se zove Postira Sardi.
Dres Kolektivca je jednom zgodom obukao i legendarni Jurica Jerković, bilo je to 1972. godine, kada su igrali protiv kombinirane mlade reprezentacije Jugoslavije, na što je Kalašić bio posebno ponosan, jer Jerković mu je, kao istinski velemajstor, bio nenadmašni ljubimac.
Barba Lovre naš, neka vam je laka zemlja. I da znate, sjećanje na legende ne umire nikada!