Zanimljiva i nadahnjujuća priča o dvojici prijatelja, dinamovac i hajdukovac ‘izgradili‘ su uspješnu sportsku kuću

Sada to izgleda kao pradavna povijest, iako nije prošlo tako puno. Prije tek malo više od desetljeća, hrvatski boks je “živio” uglavnom na stranicama bilo crne kronike ili aferaškim rubrikama sportskih stranica. Svačega je tu bilo, ali da se ne vraćamo na te dane. Oni su postali prošlost prije nepunih 11 godina. Od studenog 2013. godine kada je na čelo Hrvatskog boksačkog saveza došao Bono Bošnjak. Poprilično smo upoznali tu preveliku dobričinu, samozatajnog tipa koji sve ove godine skoro pa “bježi” od medija, novinara, kamera. No, s odličnim obrazloženjem - pišu Sportske novosti.

- Ma pustite mene, boksa treba uvijek biti u medijima, ali onda ne ja. Dajte boksače. I boksačice. I trenere. Nakon njih.... Onda opet boksače, dečke, cure, trenere...

Spojio ih je - nogomet

Nije to odglumljeno, nije umjetno, lažno skromno. Ne, ovaj predsjednik jednostavno jest takav. S tim da istodobno, posebno u samim počecima mandata, skoro pa sam “na leđima” nosi HBS. Na proračun mislimo. Ulaže, pardon poklanja svoj novac ne pitajući i ništa ne bilježeći. S tim da je u međuvremenu boks postao i jedan od najuzornijih sportskih saveza i trofejno iznimno uspješnih sportova u nas. Zaustavit ćemo samo na najvećem natjecanju, na Olimpijskim igrama. Ovaj nam je sport u navedenom razdoblju podario jednu olimpijsku broncu (Hrgović 2016. u Riju), pa prvu boksačku olimpijku Nikolinu Ćačić (2021. u Tokiju), dok imamo jednog olimpijca za Pariz baš i iz boksa (Gabrijel Veočić). Da ne spominjemo silne još europske i svjetske medalje braće Plantić, Pratljačića, Hrgovića i Sepa iz dana olimpijskog boksa, Sare Beram.

No, u minulom desetljetnom “jedrenju” hrvatskog boksa, po ne baš uvijek mirnom moru, kormilaru Bošnjaku je prvi asistent i “čuvar leđa” Jure Runtić. Upravo su njih dvojica, Bono i Jure zanimljiva i nadahnjujuća priča o dvojici prijatelja, različitog zavičajnog podrijetla i navijačkih nogometnih sklonosti, ali istog životnog i sportskog creda. Bono Bošnjak je Hrvat iz bosanske Posavine, iz Tramošnice nedaleko Gradačca. I da, dinamovac je. Jure Runtić je Splićanin i, jasno, hajdukovac. Kakav tandem. Spojio ih je... Nogomet.

- Ima tome 25 godina. Malo prije nego sam postao predsjednik NK Karlovac, bio sam u Splitu, dok je Jure kojeg do tada uopće nisam poznavao, nudio jednog igrača Karlovcu - objašnjava Bono Bošnjak početak prijateljstva.

Bono je i sam bio boksač, ali se u sportskim okvirima prvo pojavio u nogometu. Uostalom, baš kao i Runtić koji je ne tako davno bio sportski direktor Al Ittihada, saudijskog prvoligaša iz Jeddaha.

- Da nije bilo tog igrača kojeg sam nudio Karlovcu, vjerojatno se nikad ne vismo upoznali - veli Jure.

Inače, od onog ponuđenog igrača ništa nije bilo, barem ne u smislu transfera u grad na četiri rijeke.

- Ma, Marijan Vlak, naš trener tada ga nije htio - pojašnjava Bošnjak.

Tako NK Karlovac nije dobio igrača, ali su Bono i Jure jedan u drugome dobili najboljeg prijatelja, kasnije i najbližeg sportskog suradnika.

- Prvo smo se malo dopisivati porukama, pa razgovarati i shvatili smo da smo na istoj “valnoj dužini” po mnogočemu - veli Jure Runtić koji je pak ujedno i vaterpolist.

- Krajem devedesetih sam još malo igrao za Maribor, onda za VK Korenat iz Dugog Rata. Bono tamo blizu ima hotel, pa bi dolazio gledati utakmice, zafrkavali se i onda me jednog dana pozvao na boks, pitao bi li se ja tu malo aktivirao. Organizacijski. U boks sam došao kad je Bono vodio BK Sesvete, ja tad nisam znao ni nabrojati sve kategorije u boksu, kamoli nešto više.

Izražavanje sućuti

Danas je dosta više.

- Najkraće rečenom Jure je ministar vanjskih poslova Hrvatskog boksačkog saveza - zbori predsjednik Bošnjak.

Runtić, inače predsjednik Nadzornog odbora HBS, ujedno je od 2022. predsjednik Marketinške komisije IBA ili Međunarodnog boksačkog saveza.

- Nas je prijateljstvo održalo - nastavlja Jure Runtić.

- Kad je Bono otvorio BK Sesvete, ja sam se s vaterpola više prebacio na taekwondo jer su se moja kćerke počela time baviti, trenirati, makar sam se angažirao i u boksu. Moram reći da sam s vremenom ja stvarno jako zavolio boks.

Inače, Jurine kćerke su bile vrsne u taekwondou. Dora je bila brončana na kadetskom EP i višestruka prvakinja Hrvatske, Anamarija europska prvakinja 2015. Jure Runtić je pak bio i predsjednikom Regionalne boksačke lige u kojoj je harala momčad BK Sesvete pod Bošnjakom kao predsjednikom. Međutim, to se promijenilo...

- Iako i dalje stojim iza Sesveta, ne želim ih jake kako bih bio korektan prema svima. Jer, kada netko iz Sesveta pobijedi, onda kažu: “to je zato jer je Bono predsjednik”. Zato, kada ne budem predsjednik Saveza, tada će sigurno i Sesvete opet biti jake.

Sad i Bonina vizija HR boksa.

- Hrvatski boks vidim u radu, redu i disciplini, odgovornosti, poštenju i međusobnom povjerenju. Naravno, i što boljem rezultatu.

Jeste i zadovoljni s onim što je dosad postignuto?

- S obzirom gdje smo prije bili i u kakvom stanju, dok sada osvajamo godišnje 10-12 europskih i svjetskih medalja u svim uzrastima, mislim da mogu biti zadovoljan.

I za kraj, ne možemo dvojicu prijatelja, drukera Modrih i Bilih ne upitati malo i nogometno-navijačkim temama ili kako izgleda njihovo navijačko “prepucavanje”.

- To je uvijek kulturno - u startu će Bono i pojašnjava:

- Ja njemu uvijek nakon poraza, tako i sad nakon Velike subote i Poljuda, izrazim sućut.

Da je tome tako, prisnažuje Jure.

- Na žalost moju, u posljednje vrijeme češće on meni izražava sućut, ha-ha.

Tu sve završava na dobroj zafrkanciji. Ono što ostaje i traje već 25 ljeta je prijateljstvo jednog “sjevernjaka” i jednog “južnjaka”, spojenih sportom i na čast i slavu hrvatskog boksa. Sjajna priča.