Leti vrime... Ne prođe dugo, a da se svi po tko zna koji put u to ne uvjerimo. Leti, bježi... Pa je tako 12 godina već prošlo od osvojene bronce Lucije Zaninović na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. Našli smo se na splitskoj Zapadnoj obali uoči Igara u Parizu i prisjetili se kako je to bilo...
- Uhh, 12 godina je već prošlo, kad tako kažete... To je jedna od najljepših uspomena mog života. Volim se uvijek prisjetiti tog osjećaja i ponosa koji me obuzeo kad sam osvojila medalju. Pamtit ću to cijeli život.
Lucija je zapečatila svoju ‘sportsku besmrtnost‘ u Splitu. Ploča njoj u čast postavljena je na Zapadnoj obali. Često tu prolazi s djecom...
Što oni kažu kad vide ploču?
- Drago mi je što je Split prepoznao svoje sportaše i što im je ostavio ovo kao trajnu baštinu. Važno je da to ostane zapamćeno. Djeca kad vide često me pitaju da im opet ispričam kako je to izgledalo, put do olimpijske medalje. Drago mi je da i oni idu u tom smjeru, žele u sportu napraviti nešto.
S Lucijom je u Londonu bio Toni Tomas. Splitski (čudo)tvorac, kovač stotina medalja... Što više kazati o njemu, a da već nije ispričano? Uostalom, čovjek je već dobio i svoj film.
- Da, sa svoje 43 godine snimljen je film o njemu... To samo govori kolika je on veličina, koliko je već toga napravio. Mi smo i prije znali koliko on vrijedi, pogotovo Ana i ja koje smo od početka u njegovoj sportskoj priči. Drago mi je da sada znaju svi tko je on.
Najbolji uvjeti
Puno su toga proživjeli Lucija i Toni. Smijeha i suza, uspona i padova, raznih dogodovština...
- Nedavno smo bili zajedno na kupanju s obitelji, pa smo se prisjetili nekih stvari. Bilo je tu svega, da. Bio je malo stroži s nama, ali tada se još gradio. On je kum mojoj djeci tako da smo i dalje jako bliski. Imamo uspomena koje nas vežu za cijeli život.
Hrvatsku će u Parizu predstavljati Lena Stojković, Marko Golubić i Ivan Šapina.
- Pripremaju se i treniraju u Split. Tu im je najbolje, kod kuće, imaju sve potrebne uvjete. Svi su u dobroj formi, hvala Bogu zaobišle su ih ozljede. Treniraju i daju sve od sebe i nadam se da će to pokazati i na najvećoj sceni u Parizu. Svim hrvatskim sportašima želim sreću na Olimpijskim igrama, a posebno našim Splićanima. Neka se ploče šire što dalje...
U Pariz stižete?
- Idemo s prijateljima. Idemo navijati, gledati, družiti se.
Lucija je i dalje u taekwondou, itekako.
- Mogu reći da sam predsjednica najboljeg kluba u Europi. Veliki posao radimo, okupljamo puno djece. Imamo ih preko 1.000. Sestra Ana vodi jednu dvoranu. Ima preko 150 djece.
Puno je blizanki u klubu. Nakon sestara Zaninović, tu su Ivona i Bruna Duvančić, Nika i Rea Kozlica, Gita i Roza Veljačić...
- Puno je djece kod nas u klubu i sjajno je da ima i blizanaca. Drago mi je što se nastavlja naša priča i da blizanke i dalje osvajaju medalje.
Ima Lucija i svog favorita nakon taekwondoa.
- Ja i sestra smo kasno počele s taekwondoom. Voljela sam i atletiku, rukomet, ali najviše mi je žao što nikad nisam probala tenis. To mi je baš onako lijep sport za ženu.
Danas su životni prioriteti ipak nešto drugačiji.
- Imam dvoje djece. I tu je puno brige i zabave oko njih, ali uživam u tome. I oni su oboje u taekwondou. Vole taj sport. Nema prisile, izabrat će što god žele. Htjela bih da su u sportu, a ako je to još taekwondo onda nitko sretniji od mene.
Nema labavo
Taekwondo je sport striktan što se tiče kilaže. Znaju se kategorije i odstupanja nema. Nerijetko je to sportašima problem, uglavnom ‘skidati‘ kile.
Je li bilo nečega čemu niste mogli odoljeti?
- Ja sam uvijek bila ta koja je skidala kile. Sestra i ja smo bile približne težine, ali Ana je malo viša, pa smo se morale nekako dogovoriti jer smo obje htjele uspjeti. Tako je moje prvo i zadnje natjecanje bilo u kategoriji do 49 kilograma. Nije jednostavan put, ali to je žrtva koju sport traži. Da sutra moram sve ponoviti, učinila bih to. A što se tiče slabosti, to je za mene bilo slatko, pizze, topli sendviči. Takve stvari koje bi se jele u društvu.
Jednu stvar Lucija više ne može vidjeti...
- Kad sam završila karijeru, rekla sam da vaga za mene više ne postoji. Ta sprava me više ne zanima, haha.
Nakon Londona, u Riju 2016. nije stigao novi uspjeh, ni medalja.
- Da, bile su to moje zadnje Olimpijske igre. Stvari su bile i bolje posložene nego prije Londona. Više se očekivalo, ali nisam uspjela. To su Igre iznenađenja. Četiri godine se spremaš za nešto, ali ako taj dan nisi pravi i ne poklopi se sve... Taj put sam izgubila od protivnice od koje nikad prije nisam izgubila. Svaki put do tada sam je pobijedila. To mi je bilo veliko životno razočaranje i trebalo mi je dugo da se iz toga izdignem.
Čekaju se medalje
Iskusila je Lucija i atmosferu u olimpijskom selu, suživot s brojnim slavnim sportašima. Ali autogrami i ‘selfiji‘ joj tada nisu bili prioritet.
- Tada me zanimao samo sport. Sve je to lijepo, ali bila sam fokusirana samo na ono što me čeka. Kako sam gledala tada i danas je potpuno različito. Da sad uđem u selo sve bih to drugačije proživjela. Sjećam se Đokovića. Morao je birati trenutak kada će doći u selo jer bi se puno ljudi skupilo oko njega.
Propustila nije ni otvaranje.
- Sve to skupa dugo traje, ali isplati se čekati zbog onog osjećaja kada prozove vašu zemlju. Obuzmu te toliki ponos i sreća što možete predstavljati Hrvatsku. To je nešto što se pamti cijelog života.
Taekwondo i judo veliku su hrvatske uzdanice u Parizu. Nije tajna da se očekuju medalje.
- Borilački sportovi su u uzletu. Drago mi je da se i judo probudio. Imaju Barbaru Matić koja je jaka kandidatkinja za medalju. Borilački sportovi u Splitu se bude i veseli me je da je tako jer grad to zaslužuje. Želim da se i dalje ostvaruju vrhunske stvari i da se ove ploče šire do Zvončaca.
Eto i to smo postigli, Luciji smo postavili pitanje koje nikad prije nije dobila. U boksu prije borbe borci u ring ulaze s omiljenom pjesmom. Neka stvar koja ih ‘nabrije‘, motivira...
Da je u taekwondou slična praksa, koja bi to pjesma bila?
- Uhh, nisam nikad o tome razmišljala. U Londonu sam slušala pjesmu ‘Do pobjede‘ od klape Cambi. I od Gibonnija ‘Mi smo prvaci‘. To je bio moj ‘ritual‘ prije svake borbe. I vjera, naravno. Uvijek sam molila prije borbe. Bez toga se ne može, to je dio mene – poručila je Lucija za kraj.
