Bilo je to godine devedeset šeste kad su splitsku obalu snašle neviđene sriće: grad se konačno oslobodija svojih, da prostite, govana, pišaline, deterdženata, uložaka, golduna, kartušine i svega šta se inače hita u kondut, a u pristojnome društvu se ne spominje.
Oni to kriju, ali kako se oduvik govorilo – Split ne zna sakrit svoje veliko srce, pa tako svin svojin građanima i, kako se isto tako reče, gostima i prijateljima, desetljećima nije zna sakrit ni svoje fekalije. Sve je pružija ka na portadi. Na Plakaluši bi potega vodu, a onda bi to sve lipo doklokotalo do naše slavne Rive i onde kroz bratski konal pravo – u more.
Bija to prizor. I za oči i za njušku. Uvik si, brate, moga vidit šta naš svit, da prostite, sere. Ništa nije bilo ušekreto ni ispod banka....