Dva dana smo dogovarali veliku tajnu akciju i uspili: s mužon suside Silve dogovorija san da popijemo kavu. Niko nije smija znat. Čekali smo povoljan trenutak za operaciju: kad na nju dođe red prošetat pasa, a mali da sidne za igrice. Pasa svaki dan drugi ukućanin šeta. Da uvik neko priživi. Javija se:
– Izišla je, kava se kuva, trči!
Već san navuka specijalnu robu za izić iz kuće, stavija masku i rukavice, stare postole koje san žrtvova, doda šal i nabija kapu, da me ko ne pripozna u prekršaju. Trkon između parkiranih auta. Pognut. Dogodija se i taj značajni društveni događaj. Pili smo kavu u dvoru iza kuće, razmaknuti dva metra, svak sa svoje strane smokve, okrenuti leđima u antivirusnoj opremi. Bura zavija, biće dva, tri stupnja.
– Ajme šta se lipo...