Život u raseljenim brdsko-planinskim selima Vrgorske krajine, većinom smještenima na oko 700 metara nadmorske visine, danas ima svoje prednosti i nedostatke.
U mjesta koja su nekoć pucala od života, brojni gosti iz urbanih krajeva zapadne i sjeverne Europe dolaze na odmor u vile izgrađene za tu namjenu kako bi u miru i tišini napunili baterije za nove poslovne i privatne pobjede.
No, što je s preostalim malobrojnim stanovnicima koji su ostali živjeti u tom dijelu dalmatinskog zaleđa? Kako se oni bore sa svakodnevnim problemima i izazovima?
Posebno oni koji su od središta Vrgorca udaljeni od 20 do 25 kilometara, kao što su stanovnici Poljica, Mijaca i Žlibine. Njima je pravi podvig otići k liječniku, jer ni jedno selo nema redovnu autobusnu liniju do grada kojem pripada, a do spomenutih mjesta više nema ni školskog prijevoza gdje bi vozač zažmirio i pustio građane, jer su škole već odavno zatvorene.
Na žalost, najočitiji primjer takvih problema bio je nedavni događaj iz Mijaca, gdje je nesretnu ženu ugrizao poskok na njivi. Imala je sreće da je kod kuće bio njezin sin koji ima automobil i krenuo s njom na Hitnu pomoć u Vrgorcu.
No, koliko stanovnika nema djece i ostalih članova obitelji da su im "pri ruci", nemaju ni automobil da se prevezu do liječnika ili najbliže prodavaonice da kupe spizu, odnosno da ishode nekakav dokument u gradskim, županijskim ili državnim službama koje se nalaze u Vrgorcu.
Nadamo se da će lokalna zajednica, Županija splitsko-dalmatinska, a u konačnici i država, dakle sve redom institucije u čije "blagajne" svoje poreze i komunalne obveze uplaćuju i stanovnici Vrgorske krajine, kroz projekte pomagati tim ljudima. Jedan od takvih je i program "Zaželi" koji povećava kvalitetu života stanovnika u krajevima gdje su uglavnom ostali samo stari i nemoćni građani.
Međutim, drugo je pitanje koliko ti ljudi trebaju čekati neke usluge, kao primjerice dolazak tehničara "Hrvatskog telekoma" (HT). Ta tvrtka je, kao što je poznato, poput niza drugih vrlo brza pri isključivanju iz mreže onih korisnika njihovih usluga koji ne podmiruju svoje obveze, ali što je s onima koji traže popravak kvara ili neku drugu uslugu?
Danima, pa nekad i tjednima trebaju ih čekati, jer njima su vrgorska brdsko-planinska sela "posljednja rupa na svirali". Kako to u praksi izgleda, svjedoči Ivan Grljušić, književnik koji već desetljećima živi u rodnim Poljicima i neumorno stvara na svježem planinskom zraku.
- Uputio sam zahtjev za promjenu telekomunikacijskog operatera 8. travnja, želim prijeći s "Optime" na "Iskon" koji je tvrtka-kćer HT-a. No, da bih to napravio, njihovi tehničari moraju izići na teren.
Pet puta su najavljivali dolazak i pet puta nisu došli. Dosadašnji operater mi je isključio telefonsku liniju 22. travnja, jer su mu iz "Iskona" najavili da ću tog dana biti priključen.
Ja sam šećeraš i srčani bolesnik, neki dan sam imao predinfraktno stanje i oni su od mene našli praviti budalu. Trenutno nemam mobitel, jer mi ni jedna mreža ne može osigurati signal u kući i oko nje, pa mi je nekoristan.
Ostavio sam susjedov broj mobitela da me kontaktiraju, no dani prolaze, a ništa se ne događa po pitanju moje linije - ogorčeno će Grljušić.
Vrgorska krajina ima oko 2000 kućanstava u kojima netko živi, no, kako doznajemo, HT je to područje trenutno ostavio bez tehničara. Stariji operativac iz Zavojana, koji je mnogima zlata vrijedio, otišao je u zasluženu mirovinu, dok njegov mlađi kolega iz Koteza koristi roditeljski dopust.
Taj dio Dalmacije sada "pokrivaju" tehničari iz okolnih gradova poput Makarske i Imotskog, ali oni izlaze na teren samo kad se skupi više kvarova u sustavu. Umjesto da su nekoga na vrijeme zaposlili, cijeli prostor je prepušten privremenim rješenjima, a i kada se tehničar iz Koteza na posao, pitanje je kako će sam pokrivati veliko područje puno razbacanih sela i zaselaka.
Pitanja o ovom slučaju uputili smo zagrebačkoj direkciji "Hrvatskog telekoma" i njihove odgovore objavit ćemo čim ih dobijemo.