Njegov je rejon pod brojem 38, odnosno 146 kilometara područja koje obilazi iz dana u dan, po strogo određenom rasporedu, pa se nakupi i po 200, ma i 300 ulazaka i izlazaka iz kombija tijekom osam sati rada, jer on je poštar koji, slobodno možemo reći, život znači u Dalmatinskoj zagori!
Ante Prdić naš je domaćin u ovoj akciji – jedan dan s dostavljačem pisama, pošiljki, još uvijek i mirovina, te paketa, sudskih poziva...
– Više jedino nema božićnih čestitki! Jednu sam donio neki dan u Nisko, a drugu u Brštanovo. Zaboravili su ljudi pisati čestitke, sada je sve putem mobitela, nema šarenih razglednica. Ali ima svjećica božićnih!
Sigurno sam tri kilometra svjećica dostavio u moj rejon ovih dana – dok ga pratimo u stopu, bolje reći u gumu žuto-crnog dostavnog kombija “Hrvatske pošte”, po uskim seoskim putima, govori Prdić, 40-godišnjak iz Lećevice, koji već dva desetljeća nosi radno odijelo državne tvrtke.
I on je poštar kojeg u njegovu rejonu naprosto – obožavaju!
– Nema boljeg čovika od našeg Ante, prikoviše je dobar. Nama triba takvih ljudi – hvali ga Milivoj Stričević iz Brštanova, umirovljeni pripadnik 114. brigade Hrvatske vojske kojeg smo zaustavili na cesti.
– On je naš korisnik (“Hrvatske pošte”, op.a.), a kako smo ga susreli na cesti jer ide u Split, zamolio sam da stane.
Bolje da sad preuzme paket nego da mu ostavljam obavijest o pošiljci, pa da mora voziti do petnaestak kilometara udaljene Lećevice i našeg ureda, koji radi samo od 12 sati do 14.30. Kad smo ga već susreli, bolje da Milivoj odmah uzme svoje – pojašnjava Prdić brzu dostavu na zagorski način, jer kilometrima su ovdje udaljeni zaseoci jedan od drugoga, a budući da još uvijek među ljudima caruje ljudskost, postupak našeg vodiča kroz putešestvije poštarskog zanata očito je uobičajen.
– Zato ga i volimo – niže komplimente mlada majka s jednogodišnjim sinom na stražnjem sjedalu vozila, koju je također Ante nazvao kako bi joj na licu mjesta uručio dva paketa.
– A što ću kad imam sve njihove kontakte, ma u dušu znam svaku obitelj, osobnu kartu svake kuće, a i oni znaju sve moje, poznajemo se svi – navodi naš domaćin Ante.
Ponedjeljak i četvrtak rezervirani su za Kladnjice, Divojeviće, Dugobabe, u utorak i petak slijede Nisko, Brštanovo i Korušce, a u srijedu Radošić i Vučevica. A sve počinje u jutarnjim satima u poštanskom centru u Dugopolju!
– Ekipa smo mala, ali odlična. Ovdje sve rasporedimo, složimo, naš djeljač, ali i odličan kuhar Predrag Marasović, a poštari onda kreću u akciju: naš Ante, pa Vlatko Ban, Petar Markić, koji je kao naš umirovljenik nastavio raditi na pola radnog vremena, onda Ivo Radošević, Paško Šola i Mario Banić koji je na obuci – ističe Nino Cikojević, koji je kontrolor male družine u Pošti podno dugopoljske crkve, te dodaje:
– Pokrivamo prostor od Čvrljeva na granici sa Šibensko-kninskom županijom, pa na istok do Trnbusa u Gornjim Poljicima, onda Muć i sve do Trilja, dolje do Solina i cijelo Dugopolje s radnom zonom.
Mjesečno imamo više od 30 tisuća običnih pošiljaka, pa oko 3000 preporučenih, tu je i oko 400 mirovina koje nosimo starijima koji nemaju ni kilometrima blizu kuća nekakve bankovne šaltere ili bankomate, pa 400 dostava socijalno ugroženima, a svaki mjesec je i između 500 i 600 ekspres paketa.
Iznosi kontrolor Cikojević brojke koje opisuju njihov svakodnevni posao, kojim pokrivaju dijelove područja gradova Trilja i Omiša, te općina Klis, Lećevica i Dugopolje, s više od 15 tisuća stanovnika razbacanih u mjestima, selima i zaselcima koji po dijagonali premašuju liniju 70 kilometara.
– Poštar najprije treba biti pošten, brz, fleksibilan, učinkovit i uvijek nasmijan. Klijent je uvijek na prvom mjestu – životnu lekciju i moto njegova posla diktira nam “friški” umirovljenik Markić, koji i dalje radi po četiri sata u uniformi poštara, dok Cikojević požuruje:
– Idemo, neće nas nitko čekati, poštar ne smije kasniti.
U ophodnju smo tako i krenuli za Antom Prdićem, izravno iz Dugopolja prema Brštanovu, preciznije na granici s Dugobabama, gdje je dostavljao vanjski disk za računalo. Adresa Zagorska 12 i u dvoru poveći poprilično glasan pas!
– Ovo je beba barba Tonija, nema brige, prijatelji smo – smije se Prdić dok mu “grdosija” gura čeljust u dlan kao pozdrav, a profesor hrvatskog jezika i glazbene kulture Ante Toni Mrak srdačno nas pozdravlja:
– To je naš Ziko, sedmi naš ljubimac, a znate odakle mu ime, pa po nogometašu.
U prohladno jutro toplo nas je dočekao 81-godišnji profesor koji je predavao u Kaštel Novom, a sa suprugom Danijelom Ružić Mrak prije 21 godinu se iz Splita doselio u Brštanovo po katastarskoj oznaci iako su na rubu Dugobaba. Ona i dalje predaje u lokalnoj osnovnoj školi, a on se bavi glazbom te izradom maketa. I redoviti su “gosti” poštara Ante.
– Naručujemo sve što nam treba, Danijela kućne potrepštine, ja za glazbu ili makete. Drago nam je vidjeti našeg Antu – ispraća nas profesor Toni, jer poštar sve veselo pozdravi, ali nema predugog zadržavanja na jednom mjestu – paketi u “utrobi” kombija čekaju, treba ih dostaviti, pisma s povratnicama uručiti, a ona obična ubaciti u sandučiće.
– Dabogda svi bili poštari ka naš Ante! Ljudina od čovika – dobacuje nam prosijedi gospodin kojeg smo dostavom pisma omeli na području Pometenih brda, dok nešto niže Ivana Maleš i njezin sin Karlo također samo nižu komplimente za svojeg poštara.
– Četiri plaće za misec dana rada zaslužuje naš Ante, najbolji je. Čovik se baš trudi i uvik je nasmijan – izravno će Ivana, koja često naručuje pakete preko interneta.
I dok obilazimo zaselak Stričevići, po cesticama označenima Piplović-Poušić, pa Put borovine, idemo dalje prema novih par “združenih” kućica na brdu gdje piše na tabeli Piplovići, upoznajemo još jednu gospođu Maleš, i to 75-godišnju Ivu.
– Ćerce, sama san ovdi s još jednom babom, nas dvi, ja Iva i ona Stana Maleš, koja ima 77 godina, dica su u Splitu, dođu vikendon.
A meni kolino operirano, sada boli kičma, valjda je i kuk otiša đavlu, ma dobro je... – u kratkoj smo ćakuli s gospođom Ivom, kojoj je Prdić donio nekoliko pisama.
– Jedino nas Ante redovito poviri!
Poštar im je u današnje vrijeme postao zamjena i za likara i remetu i prijatelja.
– Triba mu povišicu dat jer je uvik jubazan, točan i zna šta nan triba – detektiraju mještanke, dok pokušavamo doznati ima li problema u ovom poslu.
– Dva puta izdušena guma, probijena od dva psa njihovim zubićima ovdje sa strane. Vole psići rasparati bok gume, pa sam dva puta bio u problemu – govori 40-godišnji Ante, a osmijeh mu ne silazi s lica, kao i to da svako jutro putuje na posao iz Lećevice gdje živi s obitelji, suprugom Tinom i trojicom sinovv: Jakov ima 12 godina, Ivan 10, a Lovre godinu i pol.
Svako jutro 27 kilometara vozi do Dugopolja, uzme svoja zaduženja, podijeli ih u rejonu po rasporedu, a to vam je minimalno 600 dostava tjedno.
– Sad u vršnom dijelu godine, i puno, puno više. A rado smo mi poštari viđeni gosti kada početkom mjeseca nosimo penzije, no nismo omiljeni kada nosimo kazne. Ili zbog prekršaja u prometu ili poziv na sud oko spora za nasljedstvo, bude tu svega.
Sad nosimo i pakete s poklonima, Božić je, pa ako dica nisu stigla iz tuđine kod roditelja, šalju im pakete. Evo ovaj je od jedne kćerke iz Njemačke koja mami šalje poklone – upoznaje Ante s prednostima i manama svog posla koji diktiraju i vremenske (ne)prilike.
Bude i poledice, slane na cesti, a i snijega one poznate 2012. godine, kada je imao svečanu dostavu:
– Vozio sam suprugu u rodilište! Po snijegu koji nas je sve iznenadio, pa mi je za 30 kilometara trebalo gotovo četiri sata.
Doznajemo kako je Ante u poštarskoj uniformi od 2003., kada je u Splitu počeo kao dostavljač, slijedilo je “skupljanje” iskustva u Solinu i Kaštelima, a od 2005. preuzeo je šalterski posao u Lećevici.
– Bilo nas je tada troje, dva poštara i ja na šalteru, pa su ugasili jedno radno mjesto, nas dvojica preuzeli posao, onda je uslijedilo i gašenje drugog mjesta, pa sam preuzeo sve, malo šalter, malo dostava, sve do 2013. godine.
Onda sam prebačen u Dugopolje, a kolegice pokrivaju šalter pošte u Lećevici od 12 do 14.30. Znači ujutro se otvori ured u Primorskom Docu od 8 do 10 sati, te se kolegica prebaci do 30 kilometara udaljene Lećevice i ondje radi od 12 do 14.30 – objašnjava naš sugovornik ritam današnjih poštanskih usluga u Zagori, uz važan kuriozitet:
– Moja majka Boja Prdić bila je poštarica pune 42 godine, od 1965. godine je radila u uredu u Lećevici, a otac Jakov, sada nažalost pokojni, imao je u Niskom butigu, pa je bio direktor Poljoprivredne zadruge “Lećevica” i budući da sve znam o mještanima, tako i oni sve znaju o mojoj obitelji. Poznajem ih sve, svi su oni moji korisnici poštanskih usluga.
Ante je i ponosni vlasnik poštanske torbe stare više od 30 godina.
– Poklonio mi je Ivan Škopljanac i bolja je od svih modernih torbi koje danas imaju poštari.
Doznali smo i kako Ante može kilometrima voziti i u rikverc uskim seoskim cestama, dok slobodno vrijeme obožava provesti u prirodi – kao lovac. Koji uživa obilaziti dalmatinski krš i šume, tamo gdje nitko nije odavno prolazio i bio.
Uz još jednu važnu odliku – voli red! Naime, sve u cilju što bolje fotografije, naš fotoreporter Joško je “natjerao” Antu poštara na poziranje, malo u autu, malo ispred, pa šetnja s torbom, pa bez nje, pa...
– Ovaj paket mi stavite na drugi, nek onaj bijeli bude gornji... – naređivao je Joško sve u cilju što bolje slike i kompozicije, pa u tom “pretumbavanju” paketa samo smo “sinjali” muku na Antinu licu!
Sve složeno po dostavnom ritmu, sada se u hipu pretvorilo u nepreglednu hrpu paketa, kutijica i velikih kuverti bez ikakvog reda. A red Ante voli, jer kao poštar mora biti učinkovit, sve mora biti složeno i dostavljeno po redu i radnom ritmu, gdje se ni minuta ne smije gubiti uludo.
