Pobjeda Hrvatske vojske u Domovinskom ratu obilježena je nizom uspješnih operacija 1995. godine među kojima se rijetko spominje izuzetno važna operacija „Skok-2“ kojom su hrvatske snage napravile jedan od značajnijih koraka u smjeru Knina. Nažalost ta operacija nije prošla bez žrtava, a jedna od njih bio je Davor Laco.
Davor je rođen 5. travnja 1961., a odrastao je u Otoku kraj Sinja sa starijim bratom Draženom i mlađim sestrama Ankom i Marijom. Dok je otac Stjepan kao gastarbajter većinu godine radio u Njemačkoj gradeći ceste, majka Marica odgajala je djecu i brinula o kućanstvu. Tih dana živo se sjeća Davorova sestra Anka:
„Imali smo lijepo djetinjstvo. Živjeli smo u jednoj skladnoj kršćanskoj obitelji. Majka osim što je odgajala nas četvero bavila se poljoprivredom i blagom, a pomagala joj je baba Šima koja je bila naš stup i uz koju je Davor bio osobito vezan. Imali smo vrt prepun raznog povrća, ali i polja na kojima smo uzgajali pšenicu i kukuruz. Također imali smo krave, svinje i kokoši. Mi kao djeca bili smo uključeni u sve to. Davor i Dražen bili su zaduženi za oranje njiva i sve te teže poslove. Davor je bio strašno društven tip. Težio je tome da uvijek bude najbolji u onome što radi, bilo da se radilo o sportu, bilo da se radilo o poslu.“
Davor Laco osnovnu školu završio je u Otoku, a srednju u Sinju gdje je stekao zvanje vodoinstalatera. Nakon toga otišao je na odsluženje vojnog roka u Prištinu na Kosovo. Njegova želja bila je nastaviti vojni poziv no na vojnu akademiju nije otišao. Zbog čega je to tako bilo pojašnjava sestra Anka:
„Oficiri su mu u JNA sugerirali da je dobar vojnik i da bi trebao pokušati upisati akademiju. Ja sam tada bila srednja škola i on mi se javio s Kosova s molbom da mu u izvadim potrebne dokumente za prijavu na akademiju. Sve sam pribavila osim jednog dokumenta. U vojnom odsjeku u Sinju trebala mi je jedna potvrda no oni je nisu izdali uz obrazloženje odnosno mišljenje kako je Davor moralno-politički nepodoban. On nikada u životu nije napravio nikakav eksces, no mi u Otoku smo za vrijeme Jugoslavije bili na crnoj listi. Mjesto je bilo hrvatsko i katoličko, a to mnogima nije odgovaralo.“
Tako se Davor zaposlio kao vodoinstalater, vrijedno radio, a kada su stigle demokratske promjene među prvima se uključio u odrede Narodne zaštite. Sestra Anka sjeća se kako joj je oduševljeno govorio da će Hrvatska biti raj na zemlji i da će biti najrazvijenija. Branimir Petričević, tada sekretar Sekretarijata za narodnu obranu Općine Sinj, sjeća se kako je Davor Laco bio jedan od prvih ljudi iz Otoka koji su se još 1990. uključili u dragovoljačke odrede. Ističe kako je Davor sudjelovao u nizu aktivnosti kada je u pitanju obrana Cetinskog kraja, uključujući i napad na sinjsku vojarnu JNA u kolovozu 1991.
U siječnju iduće godine Davor se priključio 3. satniji 2. sinjske bojne 4. gardijske brigade s kojom je prošao niz izazovnih zadataka. Na Južnom bojištu borio se od Imotice, Golubova kamena preko Popova polja do Vlaštice. U srpnju 1992. Davor je prešao u inženjerijsku satniju 4. brigade gdje je obavljao razne zadatke vezane uz minsko-eksplozivna sredstva. U operaciji „Maslenica“ bio je teško ranjen. Okolnosti se prisjeća Ivan Laštre, njegov suborac iz 4. brigade:
„Bila je to veljača 1993. godine. Razminiravali smo teren u Islamu Grčkom. Radili smo u smjenama po dvojica. Davor je bio s jednim kolegom na tom zadatku i nisu imali sredstva veze. Bila je noć i krenuli su prema prvim položajima hrvatskih snaga, a kako su dolazili iz pravca neprijatelja jedan je hrvatski vojnik na njih otvorio vatru i ranio ih obojicu. Ja sam taman krenuo s Jurom Galićem zamijeniti ih kada se to dogodilo, bilo je oko jedan sat nakon ponoći.“
Iako su mu, kako se sestra Anka prisjeća, suborci nakon toga sugerirali da ode u mirovinu jer je za to imao uvjete on im je odgovorio – „Ma kakva mirovina, triba doć do Knina!“. Nakon oporavka sa svojom inženjerijskom satnijom stigao je Davor nadomak Knina. Hrvatske snage napredovale su Dinarom i Livanjskim poljem od konca 1994. i operacije „Zima-94“. U svim tim akcijama sudjelovao i Davor, sada već kao zapovjednik pionirskog voda. Na tom je mjestu naslijedio Stipu Jenjića – Pipu koji ističe kako su Davora za zapovjednika odabrali upravo njegovi vojnici:
„Davor je na mjesto zapovjednika postavljen odlukom vojske. Vojnici su ga sami izabrali kao vođu uz blagoslov svih nas nadređenih časnika. Jednostavno smo svi imali golemo povjerenje u njega i njegove sposobnosti. Najviše ga pamtim po dobrodušnosti i odličnom smislu za humor. Vojnici su ga doživljavali kao starijeg brata. Nije bio konfliktan već je svaki problem nastojao riješiti kroz razgovor.“
Jedan od vojnika kojima je zapovijedao, Ljubomir Jukić, također ističe kako je Davor puno pažnje posvećivao međuljudskim odnosima u vodu kojim je zapovijedao:
„On je bio dosta stariji od svih nas. Imao je preko trideset godina, a mi svi dvadesetak. Bio je starinski kov čovjeka, mali rastom, ali neustrašiv duhom. Nije on bio klasični zapovjednik. Svakom svojem vojniku posvećivao je vrijeme i pažnju. Recimo za vrijeme odmora nije išao uvijek s istim vojnikom na kavu nego svaki put s nekim drugim i sve nas je na taj način bolje upoznavao i ulazio nam pod kožu. Bilo mu je stalo do svakog od nas. Taj dan kada je poginuo bili smo zaduženi za čišćenje minskih polja nakon što su naše snage probile prvu crtu. On je otišao tamo gdje je bilo najteže, gdje su bile neprijateljske mine, a nas neiskusnije poslao je na lakše zadatke gdje smo skidali naše mine. Mi smo znali gdje su te mine, imali smo planove minskih polja, a on je morao neprijateljske tražiti. On nam je doslovno bio uzor i po godinama i po ponašanju. Često ga se sjetim, osobito kad igraju Dinamo i Hajduk jer je on bio dinamovac, a u vodu je imao dosta zadrtih hajdukovaca i nije dao da se omalovažava Dinamo. Ne samo Dinamo, nije dao niti na jedan hrvatski klub.“
Početkom lipnja 1995. pokrenuta je operacija „Skok-2“ u kojoj 4. gardijska brigada ulazi u Crni Lug te napreduje dalje prema Bosanskom Grahovu. Za njom je išao Davor koji je sa svojim vodom micao zaostala neprijateljska minska polja. Kobnog 5. lipnja s njim je na zadatak pošao mladi vojnik Dražen Bilić kojemu je to bio prvi izlazak u minsko polje:
„Ja sam u postrojbu došao 1995. Davor me se odmah dojmio kao zapovjednik koji autoritet nije nametao strogoćom već primjerom. Dan prije pogibije Davor mi je rekao ‘Biliću ići ćeš ti sa mnom‘, a sutradan ujutro djelovao je prilično nervozno, osobito nakon što mu je jedan kolega slučajno prolio kavu. Tada je rekao drugom kolegi ‘Šimiću, aj ća sa mnom‘ na što sam se javio i rekao da je meni ranije rekao da ja idem s njim. Tako je i bilo. Krenuli smo autom prema Crnom Lugu i kada smo stigli nismo mogli ići raditi jer nismo imali žutu traku kojom smo trebali obilježiti razminirano područje. Laco je postao jako nervozan jer smo čak tri sata čekali ondje da nam donesu tu traku. Napokon nakon par sati stigla je traka i otišli smo razminirati područje iznad sela gdje su se nalazili položaji naših minobacača 120mm pa je zato to i trebalo razminirati da se posada minobacača može kretati. Davor je skinuo dvije mine i onda me zamolio da odem po ostatak opreme. Tako sam i učinio. Kada sam se vraćao čuo sam eksploziju. Detonacija, crni dim, jauk. Prepao sam se no zatim, bez razmišljanja ima li ondje još mina, skočio u pomoć Davoru koji je bio savijen uz bor. Okrenuo sam ga, hvatao je dah… Koljena su mu bila iskidana, kao i prepone. Nisam znao što bi, počeo sam dozivati u pomoć i ubrzo su stigli Zdravko Petričević i suborac kojeg smo zvali Livi. Izvukli smo Davora istom stazom kojom sam ja stigao. Od vrata do koljena pokupio je sve gelere te protupješačke potezne mine zvane ‘kukuruz‘. Ispod njega su bile mine koje sam takve krvave isto iznio… To je bilo strašno. Helikopterom su ga išli prebaciti u Split no nije preživio. Kada smo išli na sprovod suborci su mi rekli kako ništa ne govorim njegovoj majci. Kada sam došao do nje ona je bila sva u suzama, počeo sam i ja plakati. Pitala me – ‘Ti si bio zadnji sa njim? Što je bilo?‘. Nisam mogao mučat, sve sam joj rekao kao i vama. Tog dana se sjećam dan danas do u detalj.“
Davor Laco, heroj Domovinskog rata, ostavio je neizbrisiv trag u srcima svojih suboraca. Ivan Laštre dobio je težak zadatak da o njegovoj pogibiji obavijesti Davorovu obitelj, ali ističe da mu je bila privilegija održati govor na njegovom sprovodu te mu sagraditi nadgrobni spomenik:
„Davor je bio dobar i pošten čovjek koji je imao odlike pravog hrvatskog domoljuba. Mi suborci mogli smo se osloniti na njega u svakom trenutku, a on je svojim primjerom. Njegova smrt teško nam je pala, a ja sam tada kao pomoćnik zapovjednika za političku djelatnost morao njegovim roditeljima donijeti tu strašnu vijest. Jedan od najtežih ratnih zadataka svakako. Nakon sprovoda mi iz inženjerije smo Davoru sagradili grobnicu i obložili je u mramor i na taj način mu se zahvalili na njegovoj žrtvi.“
Iako je od Davorove pogibije prošlo 29 godina njegovoj sestri Anki čini se kao da je još jučer bio s njom i da ga je neuspješno odgovarala od ideje da ode na teren na kojem je izgubio život:
„Tjedan dana prije pogibije on je bio bolestan. Imao je jaku upalu vilice. Trebao je biti na bolovanju i mi smo ga nagovarali da ne ide. No takav kakav je bio nije se volio izvlačiti i rekao mi je kako ne može on svoje dečke poslati same. U to vrijeme na terenu je s njima bio jedan doktor koji je nama bio daljnji rod i Davor se bojao da ako on sad ode na bolovanje da će reći – ‘Gledaj njega kako koristi to što mu je doktor rod‘ tako da je otišao na teren s upaljenom vilicom i upaljenim desnima. Sav je bio natečen. Moguće da ga je i to dekoncentriralo. Kad me brat nazvao da mi javi za Davorovu pogibiju uhvatila me jeza, a jeza me i dan danas hvata. Ostala mi je u glavi njegova slika iz mladosti i ne mogu si uopće predočiti kako bi danas izgledao. Jako je volio svoje nećake, imao ih je šestero. Posljednja koja se rodila dok je bio živ bila je moja kćer. Imala je pola godine kada je on poginuo. Jako joj se veselio. Prije nego se rodila kupio joj je zlato i ostavio kod mame da ona to donese ako se vratim iz rodilišta, a njega ne bude kod kuće. Poslije njegove pogibije dobio je još nećaka, a dvojica nose njegovo ime – Davor Jukić i Davor Laco, bratov sin koji je danas hrvatski vojnik i ima dosta sličnosti sa svojim pokojnim stricom.“
