Veliki hrvatski književnik i akademik, Ivan Aralica, primio je nedavno u Zagrebu, uoči ovogodišnje Sinjske noći, osobnu nagradu Grada Sinja za promociju Sinja u književnosti.
Sinjsko Gradsko vijeće donijelo je odluku o dodjeli ove nagrade na inicijativu fra Mirka Marića, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sinju, te Samostana Čudotvorne Gospe Sinjske, ali Ivan Aralica nije bio u mogućnosti uoči Velike Gospe preuzeti nagradu na svečanosti za Dan grada Sinja. Na tu temu razgovaramo s akademikom Aralicom.
Gospino svetište na Visovcu
Gospodine Aralica, primajući nagradu, izjavili ste da zapravo s gradom Sinjom i sa svetištem Gospe Sinjske živite otkad ste rođeni. Vjerojatno je i vas majka, kao što su to činile mnoge naše pobožne dalmatinske majke, zavitovala Gospi Sinjskoj. Sjećate li se kad ste prvi put bili u svetištu Majke našeg hrvatskoga juga?
– Moj djed po majci bio je kamenorezac i drvodjelac, naučio je to tijekom petnaest godina boravka u Americi. Kćeri je za udaju sam izradio sobni namještaj. Uz ostalo, u orahovu drvu uokvirio je veliku sliku Čudotvorne Gospe Sinjske, koja je visjela na zidu ispod kojeg je bio bračni krevet mojih roditelja i stalak za moju kolijevku pored kreveta, kako bi me, ne dižući se u hladnoj noći iz postelje, majka mogla podojiti. Majka nije imala potrebu nositi me u kolijevci pred original te slike, u njezino sinjsko svetište, Gospina je slika od prvog dana mog života visila na zidu iznad moje kolijevke. Osim toga, mi smo živjeli daleko od Sinja, a veoma blizu Gospina svetišta na Visovcu.
Prijekim putem, stazama, tek desetak kilometara, dva sata lagana hoda! Ne znam koliko mi je godina bilo, ali znam da nije moglo biti više od pet, kad mi je mlađi brat umro, a ja sam odbijao jelo i majka se bojala da ću i ja za mlađim bratom. Živo se sjećam kad sam, stisnut uz majku, na koljenima, lizao oko Gospina oltara i provlačio se kroz uzan prolaz iza oltara. U više navrata, s mnoštvom vjernika. Od tada, u prvim godinama s majkom, a kasnije s tetama i stričevima, odlazio sam na Visovac kad god bih mogao. U djetinjstvu i zrelosti... Tek kad sam do kola došao, otišao sam u Sinj.
Istom ste prigodom rekli i kako ste iz Gospe niknuli i to što ste napisali iz vas je izišlo u zajednici s Njom. No, zacijelo "nitko nije tako dobro opisao povijest sinjskog kraja i njegovoga puka kao vi kroz svoj roman ‘Duše robova‘, u kojem se nalazi opis čudesne obrane Sinja od Turaka iz 1715. godine". Odakle ste crpili izvore za ovaj i slične romane iz tzv. morlačke trilogije iz naše slavne povijesti?
– I iz ovih par riječi, što sam ih kazao, vidljivo je da nije moglo biti drugačije: ono što nam nad kolijevkom svijetli, ostaje u nama do kraja života svijetliti. Meni je svijetlilo kod pisanja tih romana! A do povijesne sam građe za te romane lako dolazio. Obilje je toga u zadarskom Arhivu i Znanstvenoj biblioteci... Nego, nešto je drugo bilo teže – dok sam pisao te romane, a živio sam teške dane i pisanje tih romana nisam doživljavao samo kao pisac, već i kao onaj koji traži utočište. Slično onomu kad sam uz majku na koljenima lizao oko Gospina oltara. Iz takvog su duhovnog stanja ti romani niknuli. Sve se ostalo dalo naučiti i izreći kroz umijeće pripovijedanja.
U HAVC-u je hrpa kentaura
Napisali ste mnogo knjiga koje ste tematski vezali uz dalju ili bližu povijest. Prema nekima su snimljeni i filmovi, primjerice "Konjanik" ili "Život sa stricem". Ovaj potonji govori o teškim danima iz 1948. i komunističkom progonu neistomišljenika, što se povezuje i s vašim osobnim iskustvom u tom sustavu. Kakav je bio život u onoj državi? Mlađi čitatelji to baš i ne znaju...
– Nove generacije, posredstvom našeg pitanja, upozorio bih na dvije stvari. Prvo, žele li znati što je komunizam bio, neće to saznati iz kratkih odgovora, kakav bi ovdje mogao biti moj, kad bih ga dao, ni iz javnih strančarskih prepirki, kakvih je mnoštvo u javnosti; morat će posegnuti bar za dijelom bogate literature koja je nastala o toj stvari, pa i za mojim romanom "Okvir za mržnju", po kojem je nastao film "Život sa stricem", koji govori da je komunizam utemeljen na mržnji i da se po tome razlikuje od kršćanstva koji se temelji na ljubavi. I drugo, ako nove generacije ne izvrše reviziju povijesti koju je komunizam, u zajedništvu s jugoslavenstvom, nametnuo, nego je prihvate i posvoje nedirnutu, moglo bi im se dogoditi da žive komunistički mentalitet u okviru demokratskog sistema nastala na temeljima kršćanstva. I jugoslavenstva u okviru samostalne hrvatske države. Takvih kentaura možete i danas vidjeti i na ulici i u Saboru.
Još je jedan vaš roman autobiografski. To je "Sunce", u kojem opisujete kako ste kao dječak teško oboljeli i morali ste se liječiti u izolaciji kod časnih sestara dominikanki u samostanu svetog Križa na Čiovu. Kako općenito gledate na ulogu časnih sestara, svećenika, fratara i drugih crkvenih ljudi na vaš život?
– Onako kako sam to pokazao na svom slučaju u romanu "Sunce". Nisam mogao zornije i nisam mogao afirmativnije: suncem sam imenovao časnu sestru koja mi je otkrila književnost! U šali znam reći kolegama da njih književna kritika etiketira progresivnima zato što su ih u književnost uveli glasoviti progresivci, otkrivači novih oblika pjesme i priče, a ja sam im konzervativan zato što mi je pokazala da postoji nešto takvo kao što je književnost obična, uboga časna sestra, zaokupljajući mi pažnju čitanjem i prepričavanjem egzempla koje je pisao Marko Marulić i njemu slični natražnjaci...
Neki su tu šalu, u kojoj je dosta istine, shvatili ozbiljno. I već godinama ne dodjeljuju novčana sredstva Branku Ivandi – koji je inače režirao "Konjanika" – da po "Suncu" snimi film o mom suncu. U HAVC-u je hrpa kentaura sastavljenih od komunističkog poprsja i jugoslavenskih kopita: takva stvorenja ne bi preživjela snimanje filma u kojem je časna sestra nekom djetetu sunce. Oni plaćaju filmove u kojima časne sestre djecu dave! Dok im ministri svijeću drže!
Početkom devedesetih stali ste uz dr. Franju Tuđmana i kao član HDZ-a bili ste aktivni u politici, pa ste tako 1993. postali zastupnik te potpredsjednik Županijskog doma Sabora, i ostali sve do njegova raspuštanja 2000. Je li današnja Hrvatska dostojna žrtve tolikih njezinih sinova kroz povijest do naših dana, osobito branitelja u Domovinskom ratu?
– Odgovor ovisi o tomu što mislimo pod "današnja Hrvatska". Ako mislimo na politiku, onda se o tome može pitati i na različite načine odgovarati; ali ako mislimo na državni status – na samostalnu državu – onda treba znati da u životu postoje neupitna pitanja, a jedno je od njih vrijedi li se žrtvovati za državni okvir, za domovinu, nacionalne zajednice. O politici se pitaj što ti na um padne. O žrtvi danoj za domovinu ne pitaj – odgovor se zna.
Samo Bog zna što nas čeka
Vaš "Četverored" prva je romaneskna obrada stradanja na Bleiburgu u domaćoj književnosti. I po njemu je snimljen film koji je izazvao mnoge kontroverzije jer je to bilo u vrijeme smjene vlasti i dolaska na čelo države trećejanuarske koalicije SDP-a, HSLS-a i još nekih manjih stranaka. Kako danas gledate na političku perspektivu i lidere koji vode glavnu riječ u najjačim strankama, a nisu u stanju niti održavati spomen na žrtve križnog puta tamo gdje je sve i započelo, u Bleiburgu?
– Na to pitanje, jer sam učinio sve što sam mogao i znao učiniti, napisao sam roman i scenarij za filmsku seriju, ne bih imao što reći osim još jednom naglasiti potrebu revizije povijesti koju nam je nametnuo jugoslavensko-komunistički kentaur – poprsje komunističko, a kopita jugoslavenska. U konkretnom slučaju, da komunisti nisu pravili zločine. A poznato je, globalno i lokalno gledano, da ih nikad nitko u povijesti nije napravio više od njih. Oni su, navodno, ubijali protivnike, koje su smatrali, oni, zločincima! Takvu ispriku za svoje zločine koristili su svi zločinci otkako je svijeta i vijeka!
Početkom ovog tisućljeća napisali ste i više satiričnih romana s ključem, poput "Ambre", "Fukare", "Puža"... U njima ste ocrtavali mnoge likove ovog našeg doba koji su na raznorazne načine radili protiv interesa hrvatske države, potkopavajući, među inim, i naše kršćanske korijene. Malen smo narod, izumiremo, ima li nade da preživimo u ovim globalističkim vremenima u kojima mnogi gube svoj identitet pod utjecajem masovne hedonističke kulture?
– Samo Bog zna što nas čeka. Ali što god čekalo, ne gubimo nadu. Za prvu ruku činimo ono što možemo činiti. Rađajmo djecu. Ne zato da bismo opstali, već zato da bismo s njima živjeli puninu života. Kakav hedonizam bez djece! Hedonizam je živjeti s njima i brinuti se o njima! A budemo li ih rađali i u tome uživali, opstanak će doći sam po sebi.
