Život piše romane, poznata je uzrečica. A nekada ti romani sa sretnim početkom, uzbudljivošću tijekom života, konačno završetkom, mogu biti sretni ili tužni. Svako ljudsko biće, ma odakle dolazilo, ima svoj životni roman. Ljubomorno ga čuva za sebe, u sebi, rijetko ga pokazujući javnosti.
Možda osim onih kojima je do popularnosti, svjetla reflektora. Ovdje ćemo ukratko ispričati samo dio romana jednog simpatičnog mladog bračnog para, kojemu nije ni do čega drugoga već da jedan od aktera samo predahne od silnih tegoba, ponajviše nezaustavljive i prodorne boli, te da konačno iz toga boja izvuče živu glavu i nastavi sa zajedničkim životom. Ovom romanu dvoje mladih koji su tek krenuli u izazove života još ni izdaleka se ne nazire kraj jer njih dvoje, nakon teške i iscrpljujuće trogodišnje bitke s otkrivanjem i u konačnici operativnim liječenjem endometrioze o vlastitom trošku, iznova su u iznimno teškom i sada odlučujućem boju o kojemu ovisi i njihova zajednička budućnost.
Ako bismo mogli na trenutak umiješati se i prognozirati ishod te odlučujuće bitke, doznavši kako je do nje došlo, u kojoj je fazi, i istaknuti što je potrebito da ishod bude u potpunosti povoljan, ili bar blizu toga, odgovor je vrlo jednostavan. Za takvo što trebat će pomoć bližnjega, čovjeka pored vas, ljudi dobre volje, ljudi koji shvaćaju da bi oni, ili netko njihov, sutra možda mogao biti u istoj ovakvoj priči. Pa da ne duljimo, evo o čemu se radi.
Ona je Magdalena Popović, glavni lik ove priče, djevojačkog prezimena Jović, iz Vinjana Gornjih kod Imotskog, 32-godišnja apsolventica studija novinarstva, a njezin suprug i njezin glavni suborac u toj borbi je Saša Popović, fizioterapeutski tehničar po zvanju, iz Karlovca, a donedavno i zaposlenik u logistici u Nizozemskoj.
Prije nešto više od četiri godine, kada je ovaj simpatični mladi par ušao u bračne vode i kada se očekivala njezina fakultetska diploma, planiralo proširenje obitelji, prvi zajednički iskoraci u labirinte života, praktički preko noći nastaju problemi s Magdaleninim zdravljem. O tome njezin suprug Saša, kada smo posjetili taj simpatični par u Magdaleninoj rodnoj kući u Vinjanima Gornjim, gdje trenutačno leži bolesna s teškim bolovima, kaže:
– Moja Magdalena je prije četiri godine bila iznimno vitalna, poletna, puna života kada smo se vjenčali. Nedugo nakon svadbe počeli su problemi, prvo s bolovima u lumbalnoj kralježnici. Dakako, prva pomisao bila nam je kako je to možda benigno uklještenje živca. I krenuli smo normalno s prvim pregledima i obilascima bolnica, ni u snu ne pomišljajući da ćemo u sljedeće četiri i pol godine, sve do današnjih dana, imati svakodnevnu silnu i iscrpljujuću borbu za spas moje Magdalene, borbu koju smo vodili, ona istražujući u svojim užasnim bolovima, ujedno boreći se s hrvatskim zdravstvenim sustavom, a ja u Nizozemskoj, kako bi se čitava borba mogla financirati.
Nakon iskustva s prvom borbom (endometrioza, op.a.) te dugog promišljanja, konzultacija, suza i strahova, odlučili smo ovu borbu predočiti javnosti i, iscrpljeni emotivno, financijski, ljudski, zatražiti pomoć dobrih ljudi. Zašto!?Jednostavno zato što smo nakon toliko dugo vremena obilazaka, pa rekao bih svih relevantnih hrvatskih bolnica, najviše onih u Zagrebu, nakon strahova, laži, podcjenjivanja, omalovažavanja i licemjerstva onih od kojih čovjek očekuje pomoć, a koju joj ti ljudi trebaju dati, sami morali otkrivati dijagnoze bolesti od kojih pati moja Magdalena. I nismo ih doznali od naših stručnjaka, već od stranih, upravo zbog upornosti moje iscrpljene supruge koja se nikada nije predavala.
Došli smo do adrese jednog svjetski poznatog stručnjaka, prof. dr. Thomasa Scholbacha iz Leipziga u Njemačkoj. Otišli smo do njega na pregled i nakon detaljnog pregleda dr. Thomas je utvrdio da moja Magdalena boluje od višestrukih rijetkih vaskularnih kompresivnih sindroma (May-Thurner, Nutcracker, MALS, zdjelična kongestija), bolesti od kojih, po nekim procjenama, boluje oko 2,5 posto svjetske populacije. Na povratku iz Leipziga, odlazimo na hitni prijemni u KBC Zagreb, preko kojeg je supruga primljena u bolnicu.
Nakon osam dana boravka u bolnici i pretraga specijalisti zaključuju da u njezinu slučaju nije potrebno nikakvo angiokirurško ni endovaskularno liječenje. Po tko zna koji put prepušteni sami sebi, stupamo u kontakt sa svjetski priznatim angiologom i vaskularnim kirurgom dr. Alejandrom Rodriguezom Moratom iz Malage u Španjolskoj, koji nam na temelju svih dosadašnjih snimki iz Hrvatske i inozemstva potvrđuje nalaz prof. dr. Thomasa Scholbacha, te nam predlaže osobni dolazak kod njega na još detaljniju i podrobniju dijagnostiku i točno utvrđivanje koje je sve sindrome neophodno operirati kako bi Magdalena bila bolje – veli vidno iscrpljen Saša, Magdalenin suprug.
– Trenutačno čekamo njegov pisani izvještaj obavljene videokonzultacije. Isti nalazi također su preko jednog hrvatskog nefrologa poslani u bolnicu kineskog ratnog zrakoplovstva na obradu te čekamo njihov odgovor, jer je baš ta kineska bolnica imala uspjeha u operativnom liječenju dvoje hrvatskih građana, doduše puno manje kompleksnih slučajeva od moje supruge. Evo, molim vas – nastavlja Saša – sada samo pročitajte otpusno pismo iz KBC-a Zagreb. A sada, molim vas, pogledajte samo nalaz ovog doktora iz Njemačke koji Magdaleni preporuča operacije, jer joj sada i život visi o niti, jer prije svega izdržavanje ovakve boli nije za živog čovjeka. Svaki nam je dan važan da što prije krenemo u Malagu i/ili Kinu kako bismo je spasili i kako stanje koje svakodnevno progresira ne bi završilo, ne daj Bože, fatalno – veli nam Magdalenin suprug, koji se, osim njezine majke, ni trenutka ne odvaja od nje, a nakon što je bio prisiljen napustiti posao u Nizozemskoj i ostaviti sve na čekanju tamo, ali u nadi da će se možda jednog dana zajedno vratiti i nastaviti živjeti svoju priču koju su počeli pisati prije ove tragedije koja im je zaustavila živote.
I za kraj ove tužne priče, obratila nam se i njezina junakinja s molbom svojim Imoćanima i svim ljudima dobre volje da joj pomognu, jer se cijela obitelj, pred kojom su bili vedri dani, iscrpila i emocionalno i financijski.
– Moja životna priča okrenula se u smjeru u kojem ni u najgoroj noćnoj mori nisam mislila da se može dogoditi, pogotovo kada krenete u tako novo životno razdoblje, tako sretni u svijet za koji niste ni znali da postoji. I onda se sve uruši kao kula od karata. I sve što ste znali, imali, osjećali, radili, nestalo je u jednom trenu, gubite tlo pod nogama. Gledate svoj odraz u ogledalu i ne prepoznajete se više. Godinama živim i proživljavam patnju i pakao za koji zdravi ljudi ne bi mogli pojmiti da ljudsko biće, što se kaže, običan čovik, može izdržati, a pogotovo toliko dugo vremena. Sada smo moj suprug, moja obitelj, a najviše ja, došli do kraja svih naših snaga i molimo za pomoć, molimo i nije nas sram to reći. Nije jer znamo da smo dali sve od sebe, na sve načine da se održimo na površini, a naš brod neumoljivo tone.
Godinama smo se u tišini patili, dobivali udarce, borili se protiv hrvatskog zdravstvenog sustava, ne jednom, već evo drugi put, ali ovaj put tišina više ne dolazi u obzir, jer u pitanju je život. Moj život koji je ostao osakaćen zbog nemara i nebrige naših zdravstvenih institucija. Ostavili su me sa strašnim fizičkim i mentalnim posljedicama, i sada više nisam na dnu, već deset metara ispod njega. I sada molim pomoć svih "malih" i "običnih" a opet najvećih ljudi u ovim situacijama, da mi pruže pomoć i da me spase i pruže ruku spasa bez koje sam godinama živjela.
Ruke koje, kad se udruže, mogu toliko puno učiniti za jednog čovjeka u nevolji, ruke koje će kroz ljubav i dobru namjeru pružiti barem neko svjetlo na kraju dugog mračnog tunela. Kada bi me sada pitali koji mi je životni san, odgovor bi se drastično razlikovao nego onaj otprije nekoliko godina. Sada je moj san disati bez boli, znati koji je dan, sjesti bez boli na kavu, živjeti konačno sa svojim suprugom, vidjeti materin osmijeh, proslaviti rođendan i barem jedan Božić izvan kreveta i pod teškim opijatima i, ono što mi najviše nedostaje, odspavati barem dvije noći bez tolike fizičke muke i brige kako i što dalje sutra. Toliko je želja... Ali jedna je najveća: ostati živ, dobiti priliku pa i za drukčiju verziju života koji nisam mislila da ću ikad morati živjeti, ali i ta verzija kakva god oskudna ostala, bit će bolja od toga da me nema ili da odustanem i nikad se saznam postoji li stvarno neki drugi život poslije života koji sam živjela – u suzama i teškom grču na licu poručila je Magdalena.