Im‘o sam strašnog pijetla, bio je pravi ludak. Koju taj koku kljucne, k‘o da je tresnuo budak. A koke, čudne ptice, uvijek im srce puca, za nekim grubijanom koji dobro kljuca.
Zato poslušaj savjet što će ti čiča dati: kada imaš mladog pijetla, ne daj mu da se pati. Pusti ga neka leti, neka koke vide. Poslije će biti kasno, i pijetlu vrijeme ide… - dio je to antologijskih i pomalo dvosmislenih stihova pokojnog Đorđa Balaševića o "njegovu" kokotu koje je publika dočekala raširenih ruku i s oduševljenjem njihovom orginalnošću.
Taj njegov bio je otresit. Danju spava, a noću uvijek budan. Vodio je jedan raskalašeni život zbog kojeg je bio poznat po svom sokaku.
Eee, da je kojom srećom i Bašo iz Suhača u Cetinskoj krajini, malo gore iza Sinja put Hrvaca, vodio...