Preminuo je Sinjanin Rino Žanko, istaknuti i odlikovani pripadnik Izvidničke satnije Četvrte gardijske brigade koji je prošao težak ratni put. Za njim jutros tuguje cijela rodna mu Cetinska krajina i sinjski gradonačelnik i suborac Miro Bulj.
Mi ćemo njemu u spomen u nastavku podsjetiti intervju koji je ovaj hrabri ratnik prije dvije godine dao našem kolegi Ivici Markoviću.
S Drugom sinjskom bojnom je u Četvrtu gardijsku brigadu pristupio i Rino Žanko, koji je njezin član od lipnja 1991. godine.
– Eto, baš prije 31 godinu, 6. prosinca 1991. godine ranjen sam u najžešćem napadu na Dubrovnik, gdje sam skupa sa još 30 Sinjana ušao u okupirani grad i branio ga na Svetog Nikolu, koji nam je i spasio život. Imali smo dva mrtva i 10-ak ranjenih.
Poslije toga sam pristupio u Izvidničku satniju kada se formirala, 1. prosinca 1992. pod zapovjedništvom Zvonka Asanovića. Dolazilo je puno ljudi iz ostalih postrojbi u tu novoformiranu Izvidničku satniju. Vježbali smo u Dračevcu i svaki dan smo imali hodnju gore do Mosora, i to je trajalo nekih mjesec dana, a već 9. siječnja satnija je krenula kao prethodnica Četvrte gardijske brigade na Maslenicu. Nas je tada bilo 28 u satniji i vršili smo izviđanja i pripremu za akcije Četvrte – pojašnjava Žanko.
Zadaća satnije u akciji “Maslenica” bila je ovladati Novigradom.
– Mi smo ujutro rano krenuli iz smjera Gajine, kod Posedarja, u pet grupa. Krenuli smo put Novigrada, nekih 300-tinjak metara od mora kroz nisko raslinje. Dva dana prije akcije zove me Romeo Rožić, dozapovjednik, i kako smo dobili Osu (raketni bacač), a nitko ga nije htio, onda ga je on “utrapio” meni. Jer ja sam bio malo veći, jači, pa eto ajde, kao ja ću to lakše nositi.
Ali tu sam se dobro zeznuo, noseći tu Osu preko raznih terena, nije bilo lako. Ona zapinje za granje, velika je kao “fumar od špahera” – veli Žanko.
Njemu je to bio prvi susret s Osom u životu.
– Ja to nisam nikad prije ni vidio dok mi Rožić nije pokazao, jer je on bio stručnjak za naoružanje. “Ma, nije to problem”, kaže on meni, “Otići ćemo na plažu u Ražanac”, jer je dolje bila neka olupina i s jednom raketom, a imali smo ih ukupno pet, opalimo iz Ose, i ja sam zaista pogodio tu olupinu od auta.
I idemo mi sad kroz to raslinje, a ona zapinje, duža je od mene i kad smo došli blizu tih njihovih prvih položaja nedaleko od Novigrada, mi smo vidjeli auto na cesti i njih pet-šest, tih četnika sjeda u auto i idu put Novigrada. Dvojica su išla put neke kuće, nismo znali ima li koga još u kući. Dobio sam zadatak da pogodim Osom u tu kuću. Naciljam ja tom raketom, “potegnem” i ona stvarno padne ispred kuće. Kaže meni zapovjednik “Ajde još jednu”, ja opet “potegnem” i ona pogodi u krov. Poslije kada smo ušli u kuću vidjeli smo da je ta druga dobro zatresla kuću – priča Žanko.
Sjećanje na Marsela
U međuvremenu, druge su grupe već okružile kuću i počele su zoljama pucati.
– To je već bilo gotovo, počeli smo im vikati da se predaju, ali oni to nisu htjeli učiniti. I onda je tu Marsel Dvornik, koji je bio izuzetno hrabar i odvažan, ne znam jesam li ikada vidio nekog hrabrijeg, uletio u kuću, jer nije mogao čekati, a iza njega naš dozapovjednik Romeo Rožić. U tom čišćenju sobu po sobu Marsel je poginuo. Dečko iz Splita, iz Spinuta.
Dva dana prije same akcije “Maslenica”, u Ražancu. Marsel je bio toliko nasmijan, veseo, kao i svi mi, i jedva je čekao kada će se krenuti u akciju oslobađanja. Njegova pogibija nas je strašno pogodila, ali morali smo nastaviti dalje prema Novigradu. Bilo nam je jako teško, ali gledali smo naprijed i znali smo da nismo još ostvarili cilj i da je cilj Novigrad. Što smo mi i napravili – govori Žanko.
U ovoj su akciji imali i jednog ranjenog pripadnika, Zlatka Kavaru, koji je kasnije, nakon nekoliko mjeseci poginuo.
– On je u toj našoj akciji na sreću bio lakše ranjen, ali je, nažalost, kasnije poginuo na području Maslenice. Pitate me je li postoji strah, kada se ide u takve akcije? Strah postoji, ali jednostavno u takvim trenucima taj strah se potisne i ne misli se ni na ranjavanje, ni zarobljavanje, ni pogibiju. Moramo biti koncentrirani da izvršimo ono što su stavili pred nas.
A strah? Strah nas je, koga nije strah. Ne idemo mi tamo u Novigrad na kupanje. Htio bih napomenuti da smo mi kao Izvidnička satnija prvi došli na Maslenicu, prije kompletne brigade i znam da smo tamo ostali 55 dana u komadu, jer ljudi misle da je akcija “Maslenica” trajala samo nekoliko dana. Mi smo iz Izvidničke satnije ostali tu, zbog prihvata Treće gardijske brigade (“Kune”) da njih uvedemo u te borbene položaje, koje je do tada držala naša brigada – ističe Žanko.
Prisjeća se Žanko i suborca Tomislava Baždarića, koji je, nažalost, poginuo prvi dan, nakon što je pristupio Satniji.
– Sjećam se 24. siječnja 1993. u kuću u Ražancu došao je momak, nisam znao tko je on. Kasnije se ispostavilo da se radi o Tomislavu Baždariću koji je iz Novigrada i koji se došao priključiti satniji, on je bio bivši pripadnik Diverzantskog voda i došao je tu večer.
Ujutro je odmah htio ići s nama u akciju, htio je vidjeti svoju kuću u Novigradu i išlo se u selo Narančiće. Nažalost, iz četničke zasjede je poginuo iznad Novigrada. Eto, vidio je svoju kuću i nažalost poginuo je. Navečer 24. je došao, a ujutro 25. poginuo – kazuje Žanko.
U 55 dana boravka na području operacije “Maslenica”, Izvidnička satnija je odradila bezbroj zadataka.
– Kako su četnici (“arkanovci”, “Vukovi s Vučjaka”...) htjeli vratiti te položaje koje su izgubili, stalno su napadali i mi smo stalno bili po terenu, tamo gdje bi oni napadali tamo bismo se išli i mi boriti. Sa svima njima smo imali okršaje.
Iza toga je bio povratak u Split, postrojavanje na Rivi i povratak u šibensko zaleđe. I tu su isto bili tereni i, po mome mišljenju, tu je bilo najviše tih diverzantskih akcija i izvidničkih djelovanja. Od ulaska debelo, debelo u njihovu pozadinu, do miniranja cesta, pruga i raznih radnji koje su nam bile u opisu “radnog mjesta”. Potom slijedi kratki povratak na Maslenicu, gore u Slivnicu, opet izviđanja, djelovanja... – naglašava Žanko.
Dolazi 1994., godina primirja, obuke.
– Otišao sam sa svojih 30-ak suboraca u tada novoosnovani kamp Šepurine koji je oformio general Gotovina, gdje smo pohađali desantno pješaštvo i padobransku obuku. Poslije toga dolazi rujan, listopad 1994. na području Svilaje, i tamo smo trebali imati neke akcije, neki desant prema Kijevu, pa smo mi danima prije toga ulazili u dubinu neprijatelja i nosili zalihe vode, municije, i to bi zakopavali na Svilaji iznad Vrlike i Maovica. Međutim, od tog desanta nije bilo ništa.
Poslije smo odradili prvu akciju u Livanjskom polju, te Sajkoviće, iza toga “Skok 1” i “Skok 2” i sve akcije koje su prethodile “Oluji”. U tim snježnim dinarskim uvjetima smo isto dosta toga odrađivali, pogotovo u Livanjskom polju.
U Livanjskom polju koje je bilo natopljeno vodom mi bi danima hodali u zasjede, jer su nam davali naznake da se neka četnička diverzantska grupa uvlači, pa bi mi hodali po tom natopljenom polju u ribarskim čizmama, jer se drugačije nije moglo hodati. I tako smo provodili u toj vodi dane, čekajući te diverzante – veli Žanko.
Poginuo dva dana prije ‘Oluje’
Dva-tri dana prije same “Oluje” dobili su zadaću da zauzmu kotu Lisina, četničko uporište, bez koje bi bila upitna i “Oluja”.
– Prilikom tog zauzimanja poginuo je naš dozapovjednik satnije Josip Markić. Znači dva dana prije “Oluje”, i to nas je jako pogodilo, pogotovo kad izgubite dozapovjednika koji je bio čovjek, kako se kaže “jedan kroz jedan”. Skupa smo bili u Šepurinama i u tom smještaju “dva za dva” provodili smo zajedno dane, 70 dana. To je tako, teško je, ali moramo ići dalje.
Nakon “Oluje”, akcija “Maestral”, “Južni potez”. Kad ide akcija pogledamo na karti, vidimo koje je najviše brdo i znamo da će ono dopast nas – zaključuje Rino Žanko.
