StoryEditorOCM
ZagoraOPASAN POSAO

Ante Budimir, dugogodišnji pucač iz mačkula: ‘Izgubio sam oko, ali sam se ipak vratio. Alka je moja ljubav...‘

Piše Petar Čikeš
3. kolovoza 2024. - 07:48

Na tvrđavi staroga Grada koja nadvisuje Sinj nalaze se legendarne mačkule - šest vertikalno postavljenih topova, čiji pucnji stvaraju neizostavan ugođaj za vrijeme održavanja Alke. Tako će biti i ove, 309. Sinjske alke, koja će se održati od 2. do 4. kolovoza. Na Baru i Čoju puca se iz svake od šest mačkula po tri puta, prije početka nadmetanja i kada vojvoda proglasi slavodobitnika.

Na Alku se puca ujutro od 6 do 7 sati, svakih deset minuta po šest komada, ukupno 42 puta. Time se označava početak svečanosti. Za razliku od Bare i Čoje, na Alku i pogodci "u sridu" također budu popraćeni topovskim plotunima, a na kraju se puca i u čast slavodobitnika Alke.

Prije dvije godine topovi su izmješteni nekoliko metara dalje, na uočljivije mjesto, ali tradicija je ostala ista. Stari Grad prepoznatljivo rese crkva svetog Mihovila, spomenik Gospi Sinjskoj te mačkule, koje se, doduše, golim okom mogu vidjeti tek kada se popnete do tvrđave.

Ljudi zaduženi za pucanje iz mačkula skrajnuti su od glavnih svečanosti koje se odvijaju na trkalištu i oko njega, ali svojim radom, koji pritom nije bezopasan, doprinose Alci. Ante Budimir (62) dugogodišnji je pucač iz mačkula. Za ispaljivanje topovskih plotuna zadužen je, uz nekoliko kratkih pauza, već 34. godinu. Njegov kolega pucač Milan Vrca (63) ima nešto dulji staž. Ovo će biti 37. put da puca iz mačkula.

image
Joško Ponoš/Cropix

Alka mi znači puno

– Ovo će biti 34. godina kako pucam iz mačkula. Prvi put je bilo davne 1990. godine. Doživljaj je svake godine isti. Alka mi znači mnogo, kao i svima iz cetinskog kraja. Još kao dijete pratio sam sve u vezi s Alkom, a kao odrastao čovjek zadužen sam pucati iz mačkule – kaže nam inženjer rudarstva Ante Budimir, kojeg smo pronašli na starom Gradu pokraj mačkula uoči Alke.

"Megram", tvrtka iz Hrvaca, dostavlja barut i upaljače potrebne za topovske pucnje. Nekoć se iz primitivnih topova, koji teže po 120 kilograma, pucalo pomoću sporogorećih štapina. Danas je postupak pucanja drugačiji, što hoće reći sigurniji. Detonacija se obavlja uz pomoć elektroupaljača, a naši sugovornici pale ga sa sigurne udaljenosti.

– U svaku mačkulu ubaci se otprilike pola kilograma baruta i onda ide pijesak (inertan materijal u kojem ne smije biti krupnih čestica), a potom se ubacuje u rupu u cijevi upaljač. Prije smo imali drugačiji sistem paljenja. Imali smo sporogoreći štapin od pola metra i šibice, sad palimo na struju. Stavi se isto punjenje i upaljač i izvede se kabel jedno 30 metara. Prođu dvije, tri sekunde od pucnja do pucnja – opisuje nam Budimir.

image
Ante Čizmić/Cropix

Nažalost, rukovanje barutom zna biti, unatoč velikom oprezu, iznimno opasno. Obojicu naših sugovornika nesreće prilikom pucanja iz topova nisu mimoišle.

– Ja sam nastradao 2013. godine (nesreća se dogodila na Veliku Gospu, kada se također puca iz mačkula, op.a.). Tada sam izgubio lijevo oko. Došlo je do eksplozije, zahvatilo mi je i lice. Bio sam pet, šest dana u bolnici, pa onda na operaciji u Zagrebu. Teško je to bilo, ali prevladala je želja i ljubav za poslom. Nakon dvije godine vratio sam se pucanju iz mačkula – govori nam Budimir.

Milan Vrca, koji je bio uz Budimira kada se te 2013. dogodila nesreća, prošao je s nešto lakšim posljedicama. Dvije godine, koje su naši sugovornici proveli na zasluženom odmoru, pucanje iz mačkula obavljali su stručnjaci koji su za tu prigodu u Sinj došli iz Rijeke.

Kratak fitilj

– Bio je kratak fitilj, Ante je izgubio oko, a meni su pukli bubnjići. Izgorjele su mi trepavice, kosa, obrve. Jako ružan osjećaj, sve vam zvoni u glavi. Ja sam mjesec dana imao osjećaj da mi klapa u ušima, dok se nije stabiliziralo, izgorjele su mi trepavice, kosa, obrve – počeo je Vrca.

Vrci, rodom iz Bajagića, ta 2013. godina kada je nastradao zajedno s Budimirom nije bila prva nesreća pri pucanju iz mačkula. I 1990. godine na tvrđavi je bio, sa svojim prijateljem Ivicom Gaurinom, zadužen za pucanje iz mačkula.

– Ja sam tada bio izgorio, nekoliko dana nisam vidio. Ivica je bio na operaciji i, nažalost, izgubio je oko. I onda je problem bio kratak fitilj. Ja sam palio fitilj pa sam morao biti slegnut, i to je za mene bila sreća u nesreći. Obojica koja su izgubila oko bili su uspravljeni, pa ih je eksplozija više zahvatila – objašnjava Vrca.

image
Joško Ponoš/Cropix

O počecima svoje karijere pucača iz mačkula danas govori sa sjetom, vjerojatno jer i sam osjeća kako se bliži kraj njegovoj straži pokraj topova za Sinjsku alku.

– Ja sam se nakon rudarske škole zaposlio u bivšoj "Sadri Sinj". Počeo sam raditi u kamenolomu i na autoputu. Onda mi je jedan prijatelj koji je bio sudionik u Alci ponudio bi li pucali ja i Gaurina. Nakon što je nastradao Gaurina, došao je Budimir. Pravo da vam kažem, nekad je bilo interesantno, sada sve manje i manje. Čovjek ode da zaradi koji dinar. I danas mi je drago radi raje kad navijaju, ali mislim da je ovo pri kraju, što se mene tiče – zaključio je Vrca.

Bit će teško među mlađim ljudima pronaći takve entuzijaste kakvi su Budimir i Vrca. Prenijeti materijal za pucanje po vrućem kolovoškom danu na vrh staroga Grada, rukovati opasnim eksplozivnim materijalom, te, ne manje važno, propustiti gledati svojim očima Sinjsku alku, velika je žrtva. Nadati se da će to netko biti voljan preuzeti nakon što naši sugovornici odu u zasluženu mirovinu.

image

Milan Vrca

image
Nikola Vilić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. studeni 2024 14:00