U Velikoj dvorani nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održan je prvi susret 15. sezone Hrvatskoga nadzemlja. Susret je nosio naslov „Vjera iza rešetaka“, a tema susreta bila je kako biti katolik u svijetu kriminala. Gost predavač bio je don Ante Bitunjac, bivši zatvorski kapelan splitskoga zatvora na Bilicama i trenutni župnik župe Kraljice neba i zemlje u Pločama.
U nastavku donosimo izvještaj koji potpisuje Mladen Škare, voditelj Hrvatskog nadzemlja iz Ureda za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije:
Don Ante Bitunjac predavanje je započeo križnim putom koji su napisali zatvorenici u Vatikanu, ističući jedan od citata: „Prateći Isusa na križnom putu, ali proživljavajući i osobna iskustva onih koji žive u svijetu zatvoreništva, postajemo svjedoci neumorne borbe između života i smrti, otkrivajući kako se niti dobra neizbježno isprepleću s nitima zla.“
Prva misa koju je održao u kapelici svetoga Josipa Radnika u splitskom zatvoru okupila je 30 zatvorenika. Dolazeći na mise, davao je zatvorenicima misna čitanja. Kad su započele ispovijedi i razgovori, njemu kao mladome svećeniku to je bilo novo iskustvo. Jednom je tako prepoznao jednoga poznanika koji nije znao da je on postao svećenik.
Shvaćao je što je dovelo te ljude do zatvora. Teško je odvajao grijeh od zatvorenika. Kroz razgovor shvatiš da su to nesretni životi i da korijeni te nesreće sežu u rano djetinjstvo, te osobe obično dolaze iz disfunkcionalne obitelji i društva, uz manjak ljubavi i osjećaja koje nisu dobili – ističe naš gost predavač. Takve je ulica dočekala raširenih ruku i zlo je učinilo svoje.
Moć kajanja
Don Ante naglašava da je u zatvoru shvatio koliko je kajanje moćno. Kako netko može prepoznati zlo tek kad se krene iskreno kajati i odupirati se zlu. Zatvorenici nisu primjećivali zlo jer su svoj život živjeli u laži, zavedeni zlom. Kradljivci, lopovi, reketari, udarci, droga, dilanje – osoba nema osjećaja da je to zlo jer je toliko u tome. Takvi ljudi izgube vezu sa realnošću. Umjesto realnoga života ulaze u kriminalni imaginario, objašnjava don Ante koji ima tri godine iskustva sa zatvorenicima. Dok je djelovao u zatvoru bilo je svakakvih susreta: od pionira u kriminalu pa sve do okorjelih ljudi. Unutarnja nesreća i izgubljenost je svima zajednička poveznica.
Njihova ljubav nije bila karitativna nego su se zaljubljivali u svjetovno, a to je ograničena ljubav. Ograničena ljubav dovela ih je do ograničenosti rešetaka. Emocionalna ograničenost dovodi do fizičke ograničenosti. Svoje predavanje don Ante je obogatio svojim svjedočanstvom iz zatvora gdje zbog sigurnosti nisu mogli svi biti na misama. Zatvorenici su imali ogromno poštovanje prema svećenicima. Nisu svi klošari, ima intelektualaca, sa završenim fakultetima. Upadaju u zamku da cilj opravdava sredstvo, a na kraju cilj bude zatvor.
„Bez morala smo, lišeni svega, sami u ćeliji. Nedjeljom ujutro, kada je sveta misa, dolazi oslobođenje, trenutak dijeljenja, zajedništvo. Zahvaljujući svećeniku naučio sam opraštati. Željeti da nam netko oprosti, a da mi sami sebi ne oprostimo, postalo je besmisleno za mene. Ovu promjenu dugujem Ocu, kršćanima i evanđelju.“
Svaka ćelija je imala krunicu, bezbroj sam ih podijelio – dodaje predavač. Zatvorenicima su važne ispovijedi i razgovori jer su se tek u zatvoru susreli sa realnošću i shvatili dokle su došli. Svaka ćelija i svaki kat je imao "glavnoga", šefa kojega su svi slušali. Jedan od njih je uputio sve ostale na ispovijed pa se tako jednom prilikom stvorio cijeli red zatvorenika željnih razgovora i ispovijedi. Važan je susret sa svećenikom u zatvoru. Takva iskustva vjere su nadnaravna, ljudskom umu nerazumljiva.
Najlakše je osuditi
Susret pape Ivana Pavla II. s osobom koja ga je pokušala ubiti - to je evanđelje. Najlakše je nekoga osuditi. Hoće li moja osuda pridonijeti tome da se osoba promijeni? Neće osoba, ali ljubav hoće. Takvi su ljudi zavedeni, izgubili su ljubav. Mi smo pozvani donijeti im svjetlo, nositi im evanđelje. Neću dopustiti da me taj fizički strah paralizira. Kada ideš gestom ljubavi, dobrote i radosti, zlo je razoružano – mlade je potaknuo predavač.
„S Njime koji je na našoj strani možemo nadvladati očaj i živjeti svaki životni trenutak kao pravo vrijeme za novi početak. Zato se u najgorim trenucima nemojmo zatvarati u same sebe: razgovarajmo s Bogom o svojoj boli i pomozimo jedni drugima donositi Njega, među suputnicima i dobrim ljudima koje nalazimo pored sebe. Nije slabost tražiti pomoć, učinimo to s poniznošću i povjerenjem. Svi trebamo jedni druge i svi imamo pravo na nadu, bez obzira na svaku priču i svaku pogrešku ili neuspjeh.“
Zatvorenik treba nedjelo, zločin u sebi osuditi i time započinje proces obraćenja koji traje cijeli život. U ljudima ima dobra, ima svjetla, ima radosti. Mali je broj onih koji to shvate, imamo oči ali ne vidimo; imamo uši, ali ne čujemo. Život mafije i kriminala postaje mentalitet kod čovjeka koji ugrožava sve - to je realnost zla. Da bismo se suočili i pobijedili ga, trebamo vjerovati, ali ako smo u vjeri, zlo nam ne može ništa. Siromaštvo, okolnosti i disfunkcionalnosti, osobito u ranom djetinjstvu, to je plodno tlo za kasniji kriminal i kriminalne radnje – naglašava predavač.
Nakon svojega predavanja don Ante je odgovorio na pitanja u razgovoru s predavačem. Neplaćanje poreza je isto kriminal. Nisu kriminalci samo ozbiljne face. I u nama je zlo skoro pa uvijek aktivno i može dominirati, toga se trebamo čuvati. Siromaštvo i neimaština, sotona baš tu djeluje. Zlo zna biti lukavo i zna se inkulturirati u samu crkvu. Ne smijemo zatvarati ni oči ni uši ni usta nego treba pričati o tim stvarima.
Osobito danas kad znamo ozbiljne teme banalizirati. Najveća pobjeda zla je kad ga banaliziraš. U stanju smo se promijeniti samo ako smo voljeni. Ne možemo se promijeniti ako osjećamo da nas osuđuju. Mladi trebaju biti nositelji društva, biti odgovorni i razboriti. Ako pokriješ svjetlo koje imaš u sebi, postaješ mlak kršćanin.
Svjetlo vjere nije umjetno ni lažno nego istinito. Biti Hrvat katolik, ne riječima nego pokaži to svojom svjetlošću. Mi smo ostvarenje Božjeg sna. Moramo naučiti prepoznati Božji san, gledajući ljude oko sebe. Trebamo dopustiti da u nama bude kršćanska ljubav koju nam daruje Isus Krist. Nastojmo suzbiti zlo svojom svjetlošću i radošću.
Teško je biti katolik
Trebamo maknuti ruke s ušiju jer je puno stvari u našemu životu „rekla-kazala“ i o takvim temama moramo razgovarati. Zlo je potrebno staviti tamo gdje mu je mjesto. Teško je biti katolik, ali to je kršćanstvo. Grijeh je napraviti nešto ilegalno, a bezazleno, jer cilj ne opravdava sredstva.
Ne možemo i ne smijemo podupirati nijedan oblik kriminala, koliko god nama to teško bilo. Kao kršćani pozvani smo opraštati. Trebamo vjerovati u snagu Božjega milosrđa. Možda neke svoje grijehe banaliziramo, nisu snažni niti puno utječu na naš život. Isto vrijedi i za kriminalce. Ono što nama Bog daruje, daruje i obraćenicima.
Svećenik kojega štiti ispovjedna tajna ne smije ništa učiniti ni reći. Može razuvjeriti osobu i ne može je odriješiti, ali ni u jednom slučaju se ne smije prekršiti ispovjedna tajna. Važno je razgovarati kako bi se aktivirala prevencija protiv kriminala. Prevencija stavlja zlo na njegovo mjesto i ima veliku ulogu jer se odmalena trn oštri.
Kriminal započinje kada se ogriješimo o zakon jer kada se ogriješimo o dušu, onda ne kršimo zakon. Primjerice, psovkom narušavamo stanje Božjeg milosrđa, ali nismo kriminalci. Ako te društvo prisiljava da budeš koruptivan, makni se od toga. To narušava tvoju slobodu.
Budimo svjetlo, nemojmo banalizirati stvari, nemojmo tražiti izlike za neke stvari u životu. Ostvarimo Božji san i gledajmo ljude očima kojima ih gleda Krist i očima kojima bismo voljeli da drugi gledaju nas.
Susret je glazbeno animirao bend Divinum iz Konkatedrale svetoga Petra iz Splita, dok je za dramske uratke i organizaciju odgovorno Hrvatsko nadzemlje. Sljedeći susret održat će se 20. studenoga pod naslovom „Život biraj“, a tema susreta bit će abortus.
