U našem gradu živi puno ljudi bez mrve zdravog razuma koji, između ostalog, fizički i verbalno napadaju i strane radnike. Neki od takvih su prije nekoliko noći rasistički natpis uputili Nepalcima, stanarima hostela Šakić.
Napisali su glupost na ogradnom zidu, ali pravo rečeno nisu uboli gdje su mislili, jer podršku stanara iz okoline hostela nisu dobili. Dapače, susjedi nam potvrđuju kako su nepalski radnici kojima je poruka bila namijenjena, tihi, mirni ljudi. Ništa posebno drugačiji od većine onih s kojim susjedstvo dijele. Idu na posal, dolaze s posla. Tu su sa svojim zemljacima. Odspavaju tu noć do ponovnog jutarnjeg odlaska na posao.
Natpis rasističkog sadržaja pripisuju blesavim pojedincima, držeći da su to najvjerojatnije djeca iz ulice. Pa pojašnjavaju da ili slušaju krive priče, ili imaju previše vremena za loše priče.
- Nije pametno pljucat u zdjelu iz koje jideš. Mudrome dosta - rezimirao nam je jedan hostelski susjed epilog slučaja.
Puno stranih radnika zaposlenih u Splitu živi u podmarjanskim apartmanima ili zakupljenim kućama. Bili su u nekom trenutku stanari, ili još uvijek žive i u gradskim hostelima, primjerice u onom vlasnice Katije Cikojević.
Splitski hosteli odlično rade, dobro smo upoznati s činjenicom da mladalački turizam u našem gradu cvjeta, buja. No s odlaskom sezone većina na nekoliko mjeseci zatvara vrata. Zato ona nije dvojila kada joj je stigla poslovna ponuda o pružanju smještaja grupi nepalskih radnika, mahom djelatnika dostavnih službi. Pogodila je, što se nje tiče i više je nego zadovoljna suradnjom. Dapače, u tolikoj mjeri da se odlučila za ovaj potez:
- Odlučila sam u hostelu držati strane radnike i tijekom turističke sezone. Znači nema im ograničenog boravka do tog i tog datuma. Ne, ostat će neograničeno u hostelu i tijekom ljeta jer su odlični gosti. Znate što je bitno, u trenutku mrtve sezone oni su nam napunili kompletan kapacitet. Reći ću vam otvoreno, ne bi trećinu prihoda tijekom zime zaradila da sam hostel ostavila u uobičajenom turističkom poslovanju.
- Mislim da je turizam Splita sa stranim radnicima samo dobio. Mnogo ih je, pune naše kapacitete, stanove, apartmane. Za njih se zakupe i kuće, ima ih i po drugim hostelima. Da njih nema, brojni bi smještajni kapaciteti u jednom većem dijelu godine bili prazni. Ti ljudi gradu donose dobit, plaćaju račune, kupuju u našim trgovinama hranu, odjeću, potrepštine, koriste naše usluge, pune nam proračun – veli Katija Cikojević.
Zadovoljna je posebice iz razloga što s njima nema nikakvih problema. Koliko ih je imala prigode upoznati uočila je da su nekonfliktni, pristojni ljudi, fini, spretni pomoći ako treba. Kod nas su, kaže, došli kako bi radili, zaradili i veći dio plaće poslali svojim obiteljima. Tu i tamo dođe u hostel, čisto da vidi jeli sve ok.
- Nemam se na što požaliti, ništa nije nikada bilo devastirano, ništa nije slomljeno. Imam s njima vrlo ugodnu poslovnu suradnju. To je njihov trenutni dom, paze na njega. Koliko sam vidjela poštuju našu kulturu, običaje, naše društvo u koje su primljeni. Nešto smo usitno u hostelu promijenili kako bi im prilagodili smještaj, ipak je to sad prostor koji im služi kao njihova kuća.
- Ostavila sam im i kompletnu posteljinu, spavaju na pamučnom satenu. Kažu mi uvijek da im je jako ugodno, lijepo, toplo, uredno. Čujte, potrebni su oni našem društvu, potrebni smo mi njima. To je suživot - veli Katija Cikojević.
U jednim od hostela s ruba Splita strani su radnici također stalni gosti. Upravitelj nam veli kako ima razlika u karakteru u odnosu na ljude koji dolaze iz Dalekog istoka, i onih s područja istoka Europe. Ovi s Dalekog istoka, puno su tiši, mirniji, neskloniji svađama. No s ljudima s područja istočne Europe znalo je dolaziti do ekscesa.
- Takvi su znali biti energičniji, puno nemirniji. U grupi bi se uvijek našao jedan ili više nekoliko njih koji su voljeli malo više popiti. Rezultiralo je to često vikom, skrikom, bilo je tučnjava, divljanja. Znala je doći i policija kako bi smirila situaciju, smetalo je i susjedstvu, svakome bi smetalo. I tako smo i prelomili, odlučili se za mirnije, ugodnije goste, ljude s područja Dalekog istoka.
- Čujte, bolje je imati vrapca u ruci nego goluba na grani. Hosteli u centru grada lakše će popuniti kapacitete zbog same pozicije. Onima dalje od centra već je malo teže ostvariti takav booking. Ovako ćeš zaraditi manje, ali radiš stalno. Radiš i preko zime. A ruku na srce nema i onih popratnih dosadnih stavki, papirologije, transfera, prtljage, brzine dana. I zato smo se odlučili za ovaj tip gostiju – veli nam jedan hostelski djelatnik.
Neko su vrijeme Nepalci i Indijci bili i stanari hostela 101 Dalmatinac. Voditelj hostela Ivan Bukarica kaže kako s njima nije imao problema. Bili su tu u samom početku, još prije velike navala strane radne snage. Nakon nekog vremena u hostelu su donijeli poslovnu odluku o vraćanju u uobičajeno turističko poslovanje.
- Bili su zahvalni gosti, mirni, mogao bi reći i tihi što nam naravno odgovara. Nismo s njima imali problema osim onog jezične barijere. Većina ih nije znala engleski jezik, pa smo se dogovarali ako je trebalo i rukama. No naravno, treba ljudima vremena da se prilagode, nauče. Jako osuđujem verbalne i bilo kakve napade na strane radnike.
Ne mogu to drugačije smatrati nego primitivizmom. Pa zar naši ljudi nekada nisu bili u takvim situacijama, sjetimo se kako su trbuhom za kruhom odlazili gastarbajteri nekoć u Njemačku. Danas je njihovim stopama otišla silna mladost koja je posao našla u Irskoj, na sjeveru Europe. Ne bi nam bilo drago da se netko tamo u tuđini prema njima loše ponaša – kaže voditelj Ivan Bukarica.