"Pa dobro, Dalmoši, što je to s vama? Što vam se to događa", zabrinuto su nas onomad pitali kolege, prijatelji i mediji s kontinenta, a posebno iz glavnoga grada.
Bilo je to krajem kolovoza i početkom rujna kad su nam brojke dnevno pozitivnih kovidara skakale do neba. "Nebo" je tada bilo pedesetak, šezdesetak zaraženih dnevno, od čega bi se dvadeset, trideset odnosilo na Split. Nismo imali pravi odgovor, i sami smo bili svjesni da smo u banani, završili smo kao regija na njemačkoj crnoj listi, a crnili su nas i naši.
Kao da je cilj bio prikazati da je Split svjetski epicentar novog virusa.
Bilo nas je, priznajmo, malo stid, ali kako i moji poznanici (popularni kontakti) i ja spadamo u grupu onih koji su oprezni (ne i histerični) pa su nam ruke stalno pod sapunom, toplom vodom...