Tuga je zavladala Siromašnom, Plokite se u dubokoj boli opraštaju od svog susjeda, 22-godišnjeg mladića, sportaša, preminulog nakon brutalnog napada nožem na Mažuranićevom šetalištu.
Njemu u čast na zidiću nedavno ukrašenim Torcidinim muralom, u subotu navečer su se spontano okupili njegovi brojni prijatelji. Njemu u sjećanje, u tuzi, u boli s obitelji preminulog, zapalili su svijeće. Sjedili su tu satima.
Ima jedna stara uzrečica koja kola iz Siromašne, kako se u narodu zove ovaj kvart. I kaže, ‘Stranče ovdje te zakon ne štiti...‘ Jedan za njih apsolutni stranac je jednoj obitelji naprasno uzeo sina, unuka. Ljudima koji su ga poznavali dragog prijatelja, susjeda. Cijelom gradu jednog mladog momka. Plokite se u suzama opraštaju od svog čovjeka.
- Nema tome dugo da se na ovom zidu u našoj Siromašnoj radija veliki mural. Iza njega stoji naša Torcida Siromašna. Napravljen je u veselju, radosti. I ko je moga očekivat da će se nakon nekoliko dana na njemu stavljat lumini u znak tuge, sjećanja, žalosti za našim dečkom.
Bija je sportaš. Igra je mali balun. Mi kažemo ‘Stranče zakon te ovdje ne štiti‘. A onda netko nebitan, loš, problematičan, nikakav, bezvezan, takne u tu našu dobru mladost. I pitaš se, a ko je našeg malog tu noć štitija, koji su zakoni tad za njega vladali. Tužni su ovo dani za sve nas - veli nam žitelj Siromašne.
U brutalnom ubojstvu, besmislenom, tragičnom, prekinut je mladi život. Subota ujutro je vijest o tome brzo pronijela preko cijelog grada. Svi su o tome pričali, na svakom kutu, na Rivi, u kućama, po kafićima. I o braći koja teroriziraju kvart, o ubojici koji je već imao problema sa zakonom. I o dečku sportašu koji je u subotu navečer izašao vani, kao sva mladost koja vikendom izađe vani. Jutro nije dočekao.
Priča nam naš sugovornik s Plokita kako je to jutro čuo da se dogodilo brutalno ubojstvo na Mažuranićevom šetalištu. Nije taj tren imao pojma da je to njihov susjed, njihov mali iz kvarta.
- Došao sam tu u naš lokalni kafić, čujem svi o tome govore, svi šokirani, neka tuga vlada. Bis. Kažem im i ja kako sam čuo, i onda se šokiram kada mi kaže čovik sa susjednog stola, pa kako ne znaš, pa to je ovaj naš mali. Naš mali...? Koji naš mali...? Pa taj. O bože, bože dragi, ubi me. Naš susid, krasan momak, kakva tuga, kakav šok.
Udarilo me nasred želuca, srca, pa znam sve njegove. Znam di živi, tu odma blizu. Šok. Šok. To je divna obitelj, poznajem mu babu i dida. Veseli dragi ljudi, puni života. Uvik se kod njih feštalo, veselilo. I tad shvatim kako sam vidio da to jutro u njihov dvor dolaze brojni auti, ljudi u crnom izlaze, neki tužni, snuždeni svit, niko se ne smije. Nemate pojma koliko Siromašna plače za tim dečkom. Velika tuga – kaže nam jedan od susjeda iz kvarta.
