Desetljećima smo uživali u prekrasnim, idealiziranim rekonstrukcijama i crtežima Dioklecijanove palače koje su izradili Robert Adam (1764.), George Niemann (1910.), Ernest Hébrard (1912.), po njima se krojila slika careve utvrde iz 305. godine; posebno ova posljednja nam je u oku i na kartolinama, a takvom su je prihvaćali i znanstvenici, neki uz više, neki uz manje primjedbi.
Osnovna struktura je bila: južni dio palače bio je Dioklecijanov rezidencijalni prostor, a sjeverni prostor vojarne i vježbališta za vojsku, carevu zaštitarsku službu. Međutim, ova bi romantična teza mogla pasti u vodu istraživanjima koja traju u podzemlju Muzeja grada Splita, nekadašnjoj Papalićevoj palači iz 15. stoljeća.