Trstenik, mediteranska novogradnja i posljednja crta građanskog uživanja – počinje priču Saša Burić, kolega fotoreporter kojeg znamo po sjajnim fotografijama s prve crte ratnih vihora pa do najglamuroznijih zvijezda domaće i međunarodne scene. Saša je prošao sve i vidio sve. I podijelio te trenutke sa stotinama tisuća čitatelja. A sad je pristao biti dio našeg serijala radnog naziva "Život na zadnjem katu". On je na dvanaestom.
– Ovaj je kvart drugačiji od pomalo istrošenog Splita s razglednica – nastavlja nam paleći cigaretu – jer Trstenik ima sve na jednom mjestu. Šišam se u portunu do svog u Papandopulovoj, a postole popravljam u postolara u Dinka Šimunovića, gdje kupujem grla za žarulje, osigurače i slično. U kojem to elitnom kvartu ima – pita nas.
Taj odgovor još ne znamo. Ali zato ga pitamo kako se osjeća s druge strane fotoobjektiva. Ovaj put Saša ne pripovijeda kroz fotografiju, nego je on glavni lik svoje priče.
– Kako bi ti fotografijom opisao život na zadnjem katu zgrade? – pitamo ga.
On se smije, a mi već znamo odgovor. Saša je to napravio nebrojeno puta. Fotografije s balkona 12. kata Papandopulove ulice, koja nosi ime po našem slavnom skladatelju, krasile su naslovnice.
– Najljepši pogled, najljepša galerija – započinje priču i nastavlja:
– Ne bih mijenjao zadnji kat... Od brodova i Mrduje do redova za cijepljenje protiv koronavirusa na Križinama! Plavičasto svjetlo "Radissona", a preko puta osvijetljena jedrilica od pedeset metara, ljudi plaćaju da bi to vidjeli! A ti? Ti to vidiš sa svog balkona – kaže Saša.
– Kako je biti s druge strane kamere? – pitamo.
– Neugodno, sada smo na drugoj strani ringa – kazao je i, kao i uvijek, nasmijao kolege.
‘Sve mi je na balkonu‘
Na Trstenik se "udao" 90-ih, a supruga je došla ranije, prije nešto manje od 50 godina, kad je Papandopulova postala useljiva. Živi sa ženom Natašom i mačkom Frankom. Kći je otišla vani, oni sada žive kao studenti, kažu nam.
Nije mu bilo teško preseliti se s Bačvica, jer je ispred njega bilo more i balkon s pogledom:
– Nije nikoga briga za ženu i mene, bitan je taj pogled. Dijete sam Bačvica, dođem, pogledam more i točno znam oće li bit ladno i kako ću se obući. Sjećam se kad sam bio mali, na Bačvicama bi palma šumila po jugu i bor škripao kad bi zapuvala bura. Na Trsteniku žaluzine lupaju kad je jugo, a kad je bura, čujemo zveckanje kućice motora od lifta.
Čaša vina uz cigaretu na balkonu omiljen mu je ritual, a samo čeka kad će sunce "proviriti" za ručak na otvorenom:
– Ne volim kada ljudi zatvaraju balkone, sve mi je na balkonu. Ako ljeti nije prevruće, obavezno ručamo na balkonu, a cigareta i čaša vina su mi noćni rituali. Onda gledam brutalizam Krstarice i zadnji kruzer koji prolazi kao osvijetljena Lego kockica i... Hajdukov grb!
More je tu, ali trebalo je prebroditi "visinsku" razliku preseljenja s prvog kata na Bačvicama do zadnjeg u Papandopulovoj. Saša nam veli kako mu je tu ipak ljubav malo pomogla, i taj čuveni pogled preko Makarske, Mrduje, Drvenika...
Šetanje psa kad lift ne radi
Ipak, život na zadnjem katu ima loših strana. Saša nam govori kako mu dvije stvari idu na živce posljednjih trideset godina:
– Taman smo se mislili oženit, bile su redukcije... Imali smo velikog psa, pa onda dizanje u pet ujutro i spuštanje i ponovno dizanje. Sad s ovim koljenima ne znam bih li to mogao.
– Je li lift ikad zakazao? Sugovornici u Kineskom zidu rekli su nam da si "gotov" ako nemaš lifta?
– Nije, jer imamo dva. Tako da, srećom, nemamo tih problema – odgovorio nam je i sjetio se susjeda s "višeg kata", golubova i galebova:
– Druga je stvar što zadnjih godinu-dvi moramo držati spuštene žaluzine na manjem balkonu pored sušione, koja je zajednička prostorija. Zbog Karepovca i požara galebovi su se prebacili na krov i hvataju golubove, koji bježe i obavljaju nuždu po robi.
Ljubav prema Trsteniku
Nije idealno, ali s Trstenika ne bi, odgovara i objašnjava nam da je to jedan od zadnjih kvartova s infrastrukturom. Hoćeš dućan? Eno ga onamo. Hoćeš frizerski? Tamo je. Autoškola, market za povrće, autobus, opisuje nam slikovito Saša i prepričava povijest kvarta:
– Evo ova kamena kuća ispod zgrade je najstarija kuća u kvartu. Bila je škola nakon Drugog svjetskog rata, oko nje su bili vinogradi. To je bio početak Papandopulove. Sve generacije su prošle kroz tu kuću. Žena je išla tu u školu u nižim razredima, a kći kasnije u Waldorfski vrtić. Sada je tu galerija, mislim da je i dalje tu vrtić i prostori mjesne zajednice, kotara...
Ljubav prema Trsteniku prenio je i na kćer, koja je na studiju sociologije o njemu napisala i završni rad. Iako su zgrade u Papandopulovoj i susjednim ulicama još i dalje ugodne oku, ovaj prekaljeni fotograf govori nam kako je zato struktura zastarjela:
– Žaluzine su dotrajale i kada puše jugo, smoči mi se skoro cijeli balkon. Želim balkon, nisam za zatvaranje u ćibe, ali ni za nagrditi vanjsku vizuru zgrade, pa sam lagano učvrstio pleksiglas da je prozračno, ali opet da ne prokišnjava. Eto, to je problem stanara na zadnjem katu – objasnio nam je.
– A "protapanavanje" krova? To je karakteristično za zadnji kat?
– Krov se drži i održava. Sada su tamo kolonije galebova, samo čuješ kako kandžama šetaju po rubu. Na krovu je zaraslo zelenilo. Vjetar raznosi sjemenke, pa vlaga, mahovina, onda to treba čupat, srediti sve – opisuje Saša živi svijet na vrhu jedne od najprepoznatljivijih zgrada u Splitu.
Ima još jedna stvar, dosjetio se Saša tijekom našeg jednosatnog razgovora.
– Evo, sada se prisjećam... Pazi ovo... Od sjevera hladi bura, od gore krov s kakvom-takvom izolacijom i zajednička sušiona s druge strane. Hladno je. Hladnije nego ostalim susjedima. Kao što je ljeti toplije nego ostalim susjedima. Sve ima svoju cijenu.
Zalutali metak
Ali na spomen mora odmah se nasmijao:
– Gledam regatu 365 dana u godini. Trgovački brodovi i redovne linije zimi, kruzeri i vojni brodovi, regate, jedrilice, meni je to savršeno, ljeti doći s dežurstva, pofrigat dva jaja i popit čašu vina dok gledaš zadnji trajekt kako prolazi... A onda gliseri koji jurišaju prema hotelu "Lav" kao da je dan D. Onda ujutro gumenjaci s deset, petnaest turista. Šou...
Pitamo ga je li imao one "jednom u životu" situacije. On kao grom iz vedra neba odgovara: "Metak!" Kakav metak, o čemu sada, Saša, govoriš?, zapitali smo se u čudu:
– Prije petnaestak godina izvukli smo metak iz žaluzina. Vadili smo ga kliještima, ne znamo je li bio pir ili je dolutao iz ratnih vremena, ali sigurno nismo jedini koji su ga našli.
Najveća zvijezda - žena
A tek vatromet, nastavlja nam, vidjeti vatromet u razini očiju za Novu godinu, nadrealno iskustvo.
– Koliko ste ljudi doveli na snimanja na Trstenik? – zanimalo nas je.
– Koga nisam, bolje je reći. Pogledaj taj okoliš, stepenice "obučene" u kamen, taj zadnji trzaj zone građanskog uživanja. Ta velika mediteranska novogradnja, to je Trstenik, nije Temišvar. To više nitko nikad neće radit ovdje, to se radilo j****o ozbiljno – odgovorio je.
Kaže nam kako nije sve u Splitu s razglednica, ima nešto i u Splitu s novom arhitekturom. Nova glazba za nove uši, citira nam Saša Mozarta.
– Ne bih se vratio na Bačvice, nema više Bačvica iz djetinjstva. Išao bih na Ovčice, ali što se tiče novije gradnje, bolje nema. Pa cijena kvadrata je već preko puta ulice 500 eura niža po metru kvadratnom. S druge strane, za mjesec dana slavim 57. rođendan, a bolnice su mi na 10 minuta. Sve mogu kupiti i pronaći ispod kuće – uzvraća.
Pitamo za kraj da nam otkrije tko je najveća zvijezda koju je snimio na zadnjem katu i opjevanom balkonu. Odgovor od umjetnika kao što je Saša mogli smo pretpostaviti.
– Najveća zvijezda je moja žena, i to za gastromagazin.
Došlo je podne. Vrime od obida. Zna se di ćemo mi. Natrag u redakciju. A Saša? Pa na balkon. Postaviti stol i guštati...
