Prije 75 godina jedan je devetogodišnjak ostao bez tate, jedna zaljubljena žena bez čovjeka svog života, jedna gimnazija bez časnog profesora, cijeli jedan Split bez domoljuba.
Profesor Ćiro Gamulin preminuo je, izbatinan i premlaćen, na podu fašističkog zatvora. Njegov je grijeh bio taj što je svojim učenicima u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji, u Teslinoj ulici, na godišnjicu talijanske okupacije, 15. travnja 1942. godine kazao: Nije vrime za radost, dani su da bi valjalo plakat!
Netko od učenika je te profesorove riječi prenio roditeljima koji su bili fašistički simpatizeri i već istu večer on je uhićen, ni kriv, ni dužan. Dva dana poslije je podlegao batinama...
Smrt fašizmu!
Danas, kada se (još uvijek) naganjamo čiji je dida bio ustaša, a čiji partizan, danas,...