- Molim Splićane da imaju obzira prema slijepim i slabovidnim osobama i da ne parkiraju motore na traci vodilji - jasno poručuje Ivana Mitar iz Županijske udruge slijepih Split.
Godinama je udruga radila na postavljanju traka vodilja u gradu kako bi slijepe osobe mogle nesmetano doći od Pazara do njihovih prostorija. Traka je postavljena prije nekoliko mjeseci, a davno prije je Lions club Dioklecijan postavio jedan manji dio trake, koji na žalost nikad nije dovršen. Razlog je taj što je spomenuta traka jako skupa, metar dođe oko 80 eura. Građani iz neznanja ili neodgovornosti uporno parkiraju motore po traci.
- Kada šetam pomoću bijelog štapa po toj traci, zakačim se na motor i imam problem: mogu pasti, udariti se, baciti taj motor... Može nastati jako puno neugodnosti. Osim motora, probleme nam stvaraju i kuferi, kese i kolica za spizu. Ja te predmete ne mogu uočiti pa redovito zapnem za njih. Nemam ništa protiv da ljudi hodaju po traci, ali ih zaista molim da se pomaknu kada vide slijepu osobu - govori Ivana.
Građani svoje motore najčešće parkiraju u uglu, točno ispred ljekarne na pazaru.
- Gospođe iz ljekarne su svjedoci onoga što svakodnevno proživljavam. Naravno, motoriste koji tu parkiraju uvijek prijavim. Komunalci su nam uskakali na sve moguće načine. Postavljeni su stupići i proglašena je pješačka zona, sve je to bilo na našu inicijativu. Grad je napravio sve što je mogao, ali građani su ti koji stvaraju probleme - ističe Ivana.
Ivan Tokić, predsjednik Županijske udruge slijepih Split, se nada nastavku postavljanja traka.
- Trake nisu toliko važne za sigurnost, koliko za snalaženje u prostoru. Smatram da bismo prvo trebali pokriti objekte poput Banovine, zgrade Županije, Centar za socijalnu skrb...To su institucije koje su potrebne svim građanima pa tako i slijepim osobama.
Kada pokrijemo važne, javne institucije, onda možemo razmišljati o kazalištu, putu od autobusne stanice do glavnog ulaza bolnice... Doduše, bolnica je jako velika pa slijepa osoba može doći do bolnice, ali što će kada stigne u bolnicu? Zato su nam važne videće pratnje jer ima previše katova, ulaza, kabineta...slijepe osobe se tu ne mogu snaći, neovisno o tome koliko su samostalne - kaže Ivan.
Zvučni semafori su im iznimno važni po pitanju snalaženja u prostoru, ali i po pitanju sigurnosti.
- Slijepa osoba zna otprilike gdje je zebra, ali ne može točno odrediti. Ako sa semafora čujemo zvuk, onda nema šanse da pogriješimo. Mi zapravo funkcioniramo, što se kaže "poput šišmiša": uvelike se oslanjamo na osjet sluha. Trenutno se u gradu, preko europskog projekta, mijenjaju svi semafori pa se automatski s njima postavljaju i novi zvučni semafori. Ove godine ih je niklo kao gljiva poslije kiše - govori Ivan.
Ipak, postoje određeni problemi, odnosno pojedinci koji, vjerovali ili ne, namjerno utišavaju semafore i time dovode slijepe osobe u po život opasne situacije.
- Građani se na zvučne semafore još nisu naviknuli. Iako je Grad donio odluku da se ne smiju utišavati, postoje pojedinci koji to rade. Svako malo nam smanje zvuk semafora i to najčešće na najopasnijim križanjima poput križanja Mažuranićevog šetališta i Ulice Domovinskog rata. To raskrižje je iznimno komplicirano i opasno jer ima previše prijelaza, a netko nam uporno smanjuje semafor.
Netko će nastradati
Primjerice, ja imam fantastičan sluh, a kada dođem na to raskrižje, moram doslovce nasloniti uho na semafor, a ako prođe autobus ne čujem ga ni tako. Prije nekoliko mjeseci se baš na tom mjestu dogodila nesreća u kojoj je sudjelovala slijepa osoba. Što će se dogoditi ako netko stvarno nastrada jer nije dobro čuo zvučni semafor – pita se Ivan.
Još nevjerojatnija je činjenica da je Udruga dobivala mailove od određenih predstavnika stanara da ne mogu zaspati zbog zvučnih semafora.
- Mi nećemo odustati. Ogroman novac je uložen u zvučne semafore pa bi zaista bilo apsurdno da se onda ti isti semafori ne koriste. Učimo slijepe osobe da budu samostalne i izlaze iz kuće. Što bismo sada trebali? Vratiti ih u kameno doba i zatvoriti u kuću? Zvučni semafori i roditeljima slijepe djece ulijevaju dozu sigurnosti - ističe Ivan koji se zbog ovog problema čuo s Bojanom Ivoševićem. Kaže da je dogradonačelnik iznimno ljut zbog ovoga jer su zvučne semafore do sada pojačavali bezbroj puta i svaki put ih netko smanji.
Odlučili smo završiti priču s nečim pozitivnim i predstaviti vam Voicea, labradora koji pomaže Ivanu. Na području Splita rade četiri psa vodiča.
- Psi su nam od iznimne koristi, ali s njima dolaze i dodatne obaveze jer se o životinji treba brinuti. Ja sam ljubitelj pasa, cijeli život sam imao njemačke ovčare. Kada sam izgubio vid, odlučio sam se za psa vodiča. Potičemo ljude, koji to mogu, da uzmu pse.
Moj pas se zove Voice, sa mnom je već šest godina. Jako je vezan za mene, stalno prati gdje sam i uvijek ide za mnom. Psi su u službi do desete godine, kada napune deset godina idu na procjenu. Ako nisu sposobni za rad idu u mirovinu, a najčešće se o njima do smrti brine osoba kojoj su bili vodiči. Tada ljudi najčešće imaju dva psa: penzionera i novog psa vodiča - govori Ivan.