Nakon pune 33 godine po prvi put su se poslije Domovinskog rata okupili dragovoljci ZNG-a, pripadnici 1. Samostalnog voda, slijednika 2. samostalne satnije 4. gardijske brigade. Našli su se opet u kampu Resnik pored Splita, gdje su se bili okupili 1. kolovoza 1991. godine i odatle krenuli u stvaranje i obranu Republike Hrvatske.
O svemu nam je više kazao Ivan Damjanović, predstavnik veterana 1. samostalnog voda, postrojbe koja je bila nukleus 4. brigade. Taj je vod bila prva postrojba 4. brigade, oko nje su se poslije okupljale druge i 4. brigade je iz nje izrasla.
Poslije je vod prerastao u 2. samostalnu satniju koja je oformljena u prosincu 1991. u Stonu. Pristupilo joj je 37 dragovoljaca 1. voda zapovjednika pukovnika Nediljka Grubišića i devet vojnika iz 3. samostalne satnije koju je tada je tada trebao oformiti zapovjednik Andrija Matijaš.
Glavninu nove satnije činili su, dakle, dragovoljci iz Resnika koji su tada već odradili krvavi teren na dubrovačkom Srđu kojega su branili 30 dana i to u vrijeme najžešćeg napada na Grad 6. prosinca 1991. godine.
Druga samostalna satnija postrojba je o kojoj se vrlo malo zna. Neobično jer je njen doprinos u teškim borbama na hrvatskom jugu, u bitkama za oslobođenje Dubrovnika, bio ogroman. Od početka 1992. godine izveli su bezbroj diverzantskih i izvidničkih akcija, izluđivali su neprijatelja iznenadnim napadima, osvajali uzvisine i dominantne kote, ratovali i krvarili po surovom kršu istočne Hercegovine i dubrovačkog zaleđa...
Bili su udarna igla generala Janka Bobetka, išli su tamo gdje je bilo najteže. Podatak da je jedinica dobivala zapovijedi izravno od Bobetka dovoljno govori o njezinoj važnosti i učinkovitosti. Bili su njegova postrojba za posebne namjene.
Kamp – baza Resnik u u tom je teškom vremenu bila svojevrsno obučno središte za prijem i selekciju mladića odbjeglih sa služenja vojnog roka u JNA, a među njima je više od polovice bilo Hrvata iz BiH.
Odmah po dolasku naoružanja, postrojba je sa odabranih 37 pripadnika upućena na teren u Dubrovnik po zapovijedi generala Ive Jelića. Tijekom mjesec dana boravka na Srđu, vod je, nažalost, izgubio prvog pripadnika, Mladenka Ćavaru iz Busovače.
Prva velika akcija 2. samostalne satnije bilo je zauzimanje Čavaške Gradine na početku travnja 1992. godine. S tog dominantnog visa u Popovu Polju moglo se nadzirati kretanje neprijatelja sve do Ljubinja.
Odmah po zauzimanju Gradine, krenula je ključna bitka koja je spasila dolinu Neretve od prodora srpskih snaga. Bila je to bitka na Stolovima, brdovitom predjelu koje je bilo ključ cijelog područja. Na Stolovima su se kroz čitav travanj 1992. odvijale ključne bitke za očuvanje cijelog hrvatskog i bosanskohercegovačkog juga.
Početak bitke bio je izuzetno dramatičan, neprijatelj je krenuo u prodor na Stolovima i izgledalo je kako je cijela naša linija u raspadu, kako mu je otvoren put prema Metkoviću. No, prodor je zaustavila 2. samostalna satnija tako što je 11. travnja, samo dan nakon tragičnog pada Kupresa, po zamolbi generala Luke Đanke, sa položaja na Golim Brdima zaustavila nadiruću kolonu tenkova, transportera i agresorsku pješadiju.
Kažemo po zamolbi generala Đanka, a ne zapovijedi, jer je to bilo potpuno kaotično razdoblje. Na Kupresu su hrvatske snage pretrpjele težak poraz, osjećalo se kako srpske snage nadiru, u nekim postrojbama zavladao je defetizam pa i panika, neki su i bježali s prve crte.
U taj napušteni prostor uletjeli su mladići 2. samostalne satnije koje je Đanko doslovno zamolio da se žrtvuju jer je bilo jasno kolika je opasnost. I oni su otišli, s mukom ponovno uspostavili prvu crtu prema neprijatelju, a zatim im još zaustavili napredovanje žestokim udarima na tenkove i pješadiju.
Time je 2. satnija kupila vrijeme hrvatskim snagama za reorganizaciju i postavljanje položaja što je u okolnostima dramatično brzog neprijateljskog napredovanja potpuno promijenilo stanje.
Odmah po izvlačenju sa Stolova, satnija je upućena na Čavašku Gradinu koja je u međuvremenu uslijed diverzantskog napada neprijatelja bila izgubljena. I ovaj put zadatak uspješno obavljaju, no već idućeg dana od neprijateljskog projektila gube jednog od svojih najboljih boraca, Antu Jerkovića.
Svakako je nezaboravna i akcija Velja Međa, gdje je Druga samostalna satnija zarobila čak 18 neprijateljskih vojnika što je najveći broj zarobljenih neprijatelja bilo koje postrojbe 4. brigade tijekom Domovinskog rata. Nikome od zarobljenih nije pala vlas s glave, predani su dalje Vojnoj policiji.
Nakon oslobađanja Južnog bojišta, Druga samostalna satnija nastavila je svoje djelovanje kroz druge postrojbe 4. gardijske brigade.
Valja spomenuti da je zapovjednik Druge samostalne satnije bio legendarni Andrija Matijaš Pauk. Njen je dozapovjednik u to doba bio pukovnik Nediljko Grubišić koji je kasnije obavljao niz drugih zapovijednih dužnosti.
Neizostavno je i ime Josipa Markića, legendarnog pripadnika voda i satnije, Bugojanca koji nakon preustroja 4. brigade postao dozapovjednik Izvidničke satnije 4. gardijske. Markić je poginuo samo dva dana prije akcije Oluja, 3. kolovoza 1995., a zbog njegovih izuzetnih zasluga u Domovinskom ratu vojni poligon Hrvatske vojske u Kninu danas nosi njegovo ime.
Pune trideset tri godine nakon prvog okupljanja, pripadnici voda našli su se na okupu sa svojim zapovjednikom Nediljkom Grubišićem i obiteljima svojih poginulih suboraca. Na skromnoj svečanost svima pristiglima podijeljene su uspomenice za dragovoljno pristupanje ovoj postrojbi 1991. godine u najtežem razdoblju stvaranja Republike Hrvatske.
U Domovinskom ratu poginula su desetorica pripadnika Druge samostalne satnije: Andrija Matijaš, Mladenko Čavara, Gojimir Šećer, Ante Jerković, marinko Zorić, Aleksandar Armanda, Boško Budiša, Dragutin Rimac, Julio Primorac i Josip Markić.