Boga bi to prevarilo da može, kada naivnom narodu pokažu uglancane setove posuđa koji se sjaje kao božićne jelke i još im slažu da imaju priliku života kupiti brendirani proizvod po nevjerojatno sniženoj cijeni. Ne biste vjerovali koliko se Splićana i Splićanki lako maši za novčanik.
Prodavači kopija renomiranog posuđa u predblagdanskoj groznici i vremenu od trošenja, u velikom su se broju opet pojavili pod Marjanom. Nema gdje ih nema. U prtljažnicima vozila uglavnom zagrebačkih ili daruvarskih registracija vozaju po gradu lonce, teće, tanjure, bešteke kojima se cijena kreće od nekoliko eura do nekoliko stotina eura. Naravno, bez računa, bez garancija, ako ih i ima onda su prilično diskutabilne naravi.
Pa tko kupi, kupi, iako istu takvu skupu robu po itekako pristupačnijim cijenama mogu pazariti na akcijama u dućanima, u prodajama po kilogramima u supermarketima. Naivci shvate da su kupili rog za svijeću tek kada nakon nekoliko kuhanja uoče da je dno lonca pocrnilo, a ručka naglo olabavila.
- Vidila sam ih prošli tjedan na parkinzima velikih trgovačkih centara... Ima ih i na Pujankama.. Zaskočili su me u nedilju ujutro na Pojišanu poslije mise. Na Brdima su bili kraj dućana... - pričaju nam naši sugrađani koji su s njima imali bliske susrete.
Prtljažnik prodavači su lukavi, skupljaju se na parkinzima velikih građevinskih shopping zona u kojima pikiraju na solo muškarce u srednjim i starijim godinama. I onda im prodaju priču, uvijek istu o vrhunskom suđu koje bi svaka žena kućanica voljela dobiti na dar.
A eto oni su ga neočekivano dobili na nagradnoj igri dok su bili na odmoru i teško im ih je sve to nositi na avion. Pa bi ga prodali po povoljnoj cijeni. Priča nam nekoliko žena kako su im muževi išli kupiti žicu i čavle, a doma se vratili ruku punih teća. Kažu nam da nisu sebi mogli doći od njihove gluposti koja ih je olakšala za lijepu hrpicu novaca.
- Prazna ulica, nedilja, vani kiša, taman sam išla s jutarnje mise doma, u mojoj maloj ulici zaustavlja se auto, veliko, moderno, spušta se staklo, a unutra neki onako ugodan momak, nasmiješen od uha do uha, tu do 35 godina, sav ušminkan, kosica uredna, košuljica, džemperak, šminkeraj.
Dobar dan, dobar dan, mogu vas nešto pitati, kaže on meni pristojno. Može odgovorim, a on mi odjednom sa svog sica ide uvaliti neki papir, na prvu letak, reklamu, u biti kao certifikat za posuđe. I počne verglat – priča nam naša sugrađanka.
Uočila je odmah njegov hrvatski s izraženim naglaskom, i shvatila kako joj pokušava uvaliti lonce, tanjure, bešteke koje drži tu sa sobom u autu.
- Kaže dajte da vam pokažem, imam svega, prigoda ludilo, nikad jeftinije, a pravo, brendirano, marka. Odbijam, a on vadi brzo doslovce od ispod nogu, lonac od nekih 20 centimetara visine, sedam eura viče, uzmi, sedam, nećeš jeftinije nigdje.
Može i euro manje. Zakačio se ko krpelj, jedva sam ga se otarasila. Poslije dva dana dvojica na parkingu shooping centra vrebaju iza auta s otvorenim prtljažnikom. Zaustavili ženu, pune joj glavu, ona hvata lonce, gleda, vrti ih, mislim se ja, kako će te zavidat draga moja, nećeš ni trepnit – priča nam.
Ista stvar i na Pujankama, u jednoj tihoj ulici u predvečerje pored naše sugrađanke lagano je uklizalo vozilo, opet daruvarske registracije, ona ubrza, vozač dade gas. Otvara se prozor, muškarac za volanom, žena oko 30 godina do njega, otraga malo dijete. I počne ona priča o nagradnoj igri i avionu, i setu u po cijene.
Hoće joj ga pokazati, naša se sugrađanka opire, kaže da žuri, ubrza, oni ubrzaju autom za njom. Sada i muškarac upada u priču, počne nabacivati uzmi, uzmi, nikada bolje tu cijenu nećeš naći. Kaže da su bili toliko uporni da joj je prošlo kroz glavu da će je na kraju uvalit u prtljažnik da posuđu pravi društvo. Pobjegla je glavom bez obzira.
- Toga ima more na splitskim ulicama. Moju su mater baš prije koji dan uhvatili tu kraj autobusnog parkirališta na Sukoišanskoj. Momak iz auta je počeo salijetati, nudi cijenu za lonce, nije ni mala bila, tu nekih stotinjak, 200 eura. Ona kaže nemam čime platit, ostao mi novčanik doma. A on ko iz topa, pa imaš tu zlatnu ogrlicu. Ti meni ogrlicu, ja tebi posuđe – kaže nam naša sugrađanka.
Ljudi, budite oprezni, prevaranata ima na svakom koraku. Sugrađanka s Blatina nam je ispričala kako je prije nekoliko dana pokraj bolnice na Firulama ispred sebe uočila čovjeka od 60-ak godina. Kada je pored njega prošla žena starijih godina on je ruku stavio u džep.
- Nisam mogla vjerovati, izvukao je iz džepa ogrlicu, bacio je na pod i počeo zvati ženu, gospođo, gospođo, ispala vam je zlatna ogrlica. Žena je odmah odvratila, nije to moje, ništa mi nije ispalo.
Mom rođaku se isto jednom s nekim tipom to dogodilo, ali on se išao pravit pametan i rekao je, to je moj lanac, asti skoro sam zlatni lanac na putu izgubija. Prevarant je rekao kao da traži malu nagradu, kao red je. Otišli su do bankomata, uzeli lovu, rođak ga je nagradio. U zlatara je uvidio da je to bila jeftina bižuterija. Mi mu se još rugamo – veli nam sugrađanka.