Bura bacila šjor Velinu ploču, pa završila u škovacama! A zna li onaj tko ju je tamo ostavio kakav je to čovjek bio?

Olujna bura, uz to i škura, hara Splitom: štete, osim kašnjenja trajekata, možda i nisu tako velike, ali zanimljivo je vidjeti što je sve pogulila. Najprije je navalila na državne zastave. Počupala je i iskidala "glavnu" zastavu na Marjanu, koji danas barjak ne vije, a neće ga niti viti kažu u Park-šumi Marjan dok vjetar ne padne, a i bez bure, već dvadesetak dana pocijepana je i velika hrvatska zastava na Mertojaku, na ulazu u Split, koja je sada dokrajčena. Valjda će iz kotara Mertojak primijetiti da im fali barjak, kad već nisu tjednima.

Ali to nije sve, na zanimljiv prizor naišli smo na Brodarici: kraj kontejnera, među ostalim rasutim smećem uredno je složena tabla s imenom ulice splitskog političkog velikana Velimira Terzića! Očito je neki savjesni građanin našao na cesti i umjesto da nazove kotar ili gradske komunalce, stivao je pored škovaca. Uz to, potpuno je neuobičajeno da je na stup s tablom imena ulice zavidan i još neki prometni znak koji je odavno izblijedio, pa zbog veće površine ploča s imenom vjerojatno nije izdržala udare vjetra.

Jadni naš dobri šjor Vele, kako su ga zvali njegovi suvremenici; ovaj intelektualac, humanist, pisac i političar, suosnivač i potpredsjednik HSLS-a iz najpotentnijih dana te stranke devedesetih godina, zapamćen je i kao mirni čovjek tolerancije, bez mržnje u sebi, iako je punih 45 godina bio pod prismotrom Udbe i izložen stalnim sumnjama za nacionalizam jer je s grupom studenata 1954. godine - položio cvijeće na grob Ante Starčevića.

Zbog buketa cvijeća osuđen je na pet godina robije u Staroj Gradiški iz koje je izašao 1958. godine, ali mu je onemogućen pedagoški rad, pa se zaposlio kao lektor na Ekonomskom fakultetu, te je kasnije pisao kolumne u Nedjeljnoj Dalmaciji.

Dolaskom demokracije priključuje se HSLS-u i izabran je za zastupnika u Saboru, a u javnosti je zapamćen kao uljudni i promišljeni borac za pravdu, toleranciju i etičnost, te nakon njegove prerane smrti 1995. godine nagrada za promicanje demokracije nosi njegovo ime, kao i malešna ulica na Brodarici u njegovu Splitu.

Ovo kratko sjećanje na čovjeka koji se krvavo napatio u jugoslavenskom režimu, a u hrvatsku demokraciju je ušao bez mržnje, nije samo zbog odvaljene table, što je ipak simbolično jer su i vrijednosti za koje se zalagao u priličnom deficitu, već i stoga što smo ušli u ljeto u kojem se obilježava trideseta godišnjica njegove smrti. Valjda ćemo ga se sjetiti po još nečemu.