Iz godine u godine obaraju rekorde, pa se, onako između sebe, u splitskoj udruzi MoSt znaju našaliti kako će za desetak godina sa štandovima doći do kraja Rive. Nema onoga tko nije čuo za njihovu humanitarnu akciju "A di si ti?!" bez koje je prosinac u Splitu nezamisliv. Ove godine predmete za prodaju prikupljaju do 14. prosinca, a u subotu, 16. prosinca (jedino će, ako bude kiša, događaj prebaciti u nedjelju) ponovo pozivaju sve ljude dobre volje na Rivu gdje će se od 9 sati na gotovo stotinu štandova različitih organizacija (škola, vrtića, institucija, fakulteta, udruga, klubova, stranaka, grupa, udruženja i tvrtki) prodavati novi i rabljeni predmeti.
Naći će se tu svega, od CD-ova, DVD-ova, gramofonskih ploča, igrica za PS i PC do knjiga, stripova, suvenira, nakita, ukrasa, božićnih dekoracija, dresova, modnih dodataka, rukotvorina, umjetnina, kolača… U cijelu priču je uključena vojska volontera – njih 500, koji su istinske zvijezde najdugovječnije humanitarne akcije u Splitu, možda i u Hrvatskoj. Kao i svih proteklih godina, njezin ukupan prihod namijenjen je isključivo za potrebe korisnika Centra za beskućnice/ke, te održavanje i uređenje prostora udruge MoSt.
– Nema glazbenih zvijezda, nema voditelja. Samo svira glazba u pozadini – to je koncept našeg, mogu slobodno reći, brenda... Svi nas pitaju kada ćemo staviti binu i angažirati voditelje, ali akcija ostaje ulična, fokus je isključivo na volonterima – govori Dado Lelas, predsjednik udruge MoSt, veseleći se još jednoj superakciji na ponos Splita i svih njegovih građana.
Blagdanski će mjesec, zahvaljujući solidarnom duhu i volonterstvu, nesumnjivo osjetiti i korisnici usluga udruge, među kojima se svojom dugovječnošću ističe još jedna. U njezinoj socijalnoj samoposluzi na godišnjoj razini se opskrbljuje 181 korisnik, a police valja napuniti svakog mjeseca u godini.
– Socijalna samoposluga je, iako se na Wikipediji navodi drugačije, ideja udruge MoSt. Tamo piše da je prva stalna pokrenuta 2009. u Rijeci, a mi smo otvorili prvu privremenu. Krenuli smo 2007. godine, a u Rijeci sam bio osobno i pripremio cijelu tu priču kako bi se i tamo otvorila socijalna samoposluga – prisjeća se Lelas još jednog od dosega udruge koja slavi 25 godina rada. Iako je u priči o donatorstvu socijalna samoposluga najpoznatiji pojam u Hrvatskoj, predsjednik udruge MoSt naglašava kako se uvijek može bolje i više.
– Onako kako danas funkcioniraju socijalne samoposluge u Hrvatskoj, to nije to. Koncept je bio zamišljen i tako smo krenuli u priču, ali to je bilo jako teško realizirati, da korisnici koji dolaze u socijalnu samoposlugu mogu izabrati deset stvari koje im u tom trenutku trebaju. To je bila poanta, a ne podjela pripremljenih paketa. Vidio sam kako to rade u Francuskoj, ali to se kod nas, u hodu, totalno poremetilo. Ovo što sada imamo ne može se nazvati socijalnom samoposlugom, jer ako je nešto samoposluga onda znači da u njoj nešto sami uzimate – objašnjava Dado Lelas.
No, kod nas se sve pakira u vrećice i pakete, jer nema dovoljno donatora. Splitska socijalna samoposluga ljeti, što mu nije drago, nije baš puna, ali je članovi udruge uspijevaju napuniti pojedinačnim donacijama. Daleko je to od praznih polica kakve znamo gledati u "Dnevnicima" s vapajima udruga iz slavonskih socijalnih samoposluga.
– Ali opet su to osnovni proizvodi... Koncept prave socijalne samoposluge trebao je biti iskorak što se nije dogodilo. Ljudi su navikli doći u udrugu, znaju da će dobiti neku vrećicu, kako u Caritasu, Crvenom križu, tako i kod nas, ali ovo je trebao biti jedan viši nivo. Kad korisnik dođe, a vi mu date brašno, šećer, ulje, rižu, tjesteninu..., njemu je možda u tom trenutku važnija bilježnica iz hrvatskog za dijete. A ne može je dobiti, jer je naprosto nemamo – činjenica je koja žalosti Lelasa.
Agilni splitski humanitarci oformili su mrežu na nivou grada i na neki način podijelili korisnike kako bi ih mogli zbrinuti što više, pa tako usluge MoSt-ove socijalne samoposluge većinom koriste samci u riziku od beskućništva. Imaju i nešto malo umirovljenika i obitelji.
– Primjerice, Crveni križ je preuzeo obitelji i problematiku Ukrajinaca, Caritas brine za obitelji s više djece i imaju super program za najmlađe. Svako malo imamo sastanke, koordiniramo sve i baš smo ponosni što tako dobro surađujemo. Ako je neki težak slučaj, svi se uključimo – ističe Lelas. Teško mu je uopće, iako je upoznat sa stanjem stvari, pojmiti s čime se susreću udruge u Slavoniji gdje su potrebe, nažalost, veće.
– Postoji mreža, ali nije još narasla do te faze da se donacije šalju na adrese gdje su police prazne. Sad je na nivou Hrvatske krenula priča o bankama hrane. Centralna, za cijelu Hrvatsku, bi trebala biti u Zagrebu, a onda bi trebalo ustoličiti i regionalne. Ali to je sve u povojima... Ta se priča kotrlja godinama, postoji i politička volja, ali trebalo bi to brže i bolje raditi. Vani već odavno svugdje postoje banke hrane.
