Hvarski modni dizajner Toni Carić Rico doživio je nešto nevjerojatno. O takvom iskustvu bi se u Americi, barem prije 15 godina, snimila obiteljska komedija koja bi apsurdom mogla parirati „Sam u kući“, ali bi vas sadržajem više podsjećala na „Vlak u snijegu“, a porukom na „Gospodar prstenova: Prstenova družina“.
Uputio se tako Toni Carić na putovanje kojem cilj možda nije bio spasiti svijet od mračnih sila, no stići kući na Badnjak gotovo je jednako važna misija. Za pročitati Tonijevu priču trebat će vam oko tri minute. To je 554,33 puta manje nego što je Toniju bilo potrebno za stići iz Zagreba do Hvara.
Naravno, sad će ispasti da je problem u infrastrukturi, malom broju linija, što autobusnih, što željezničkih, što trajektnih… Nije. Jasno je da se na mnogo toga nije moglo utjecati. No, ipak smo u Hrvatskoj.
Tako da ova priča upravo počinje dobivati i odlike „Borata“.
Kad ste krenuli iz Zagreba? Kad ste došli u Hvar?
- Iz Zagreba sam krenuo FlixBusom u 7 ujutro 23.12., a u Hvar stigao dan kasnije u 10:43 Putovanje je trajalo 27 sati i 43 minute – koliko je potrebno da se stigne do Novog Zelanda.
Kako je počeo put?
- Sporo smo se kretali prema Sv. Roku jer je bio veliki zastoj po putu zbog snijega i vjetra. Nadali smo se da će biti bolje kad prođemo tunel, ali nakon kraćeg odmora, kada su se vozači najeli i napili na odmorištu Macola, priopćili su nam kako im je naređeno da nas zbog loših vremenskih uvjeta vrate. Mislim da su to znali i prije i da nas nisu trebali voziti sve do Macole. Ljudi su počeli protestirati pa su neke ostavili u Macoli, a mi smo krenuli prema Zagrebu.
Eto, od tu je valjda sve išlo glatko… Ili?
- Jedna gospođa se dosjetila da bismo se mogli prekrcati u vlak u Karlovcu. Vozači nisu htjeli stati u Karlovcu, ali su ipak pod pritiskom pristali da nas odvezu na željeznički kolodvor. Dobra vijest je bila da su na vlak u Zagrebu dodali dva vagona, tako da smo u zadnji čas uspjeli kupiti par preostalih karata. Nego, trebalo je kupiti za jesti i piti pa smo se rastrčali po Karlovcu tražeći butigu (trgovinu). Nakon sat i pol – eto spasa: vlak za Split.
Spas! Jeste li se odmorili u vlaku?
- Spašeni smo, ali eto novih problema. Bezobrazna kondukterka nam je rekla kako ju ne zanima što mi imamo rezervacije, ali da mjesta nema te da sjednemo gdje znamo. Nakon što sam joj rekao da mi nađe mjesto jer putujem već od 7 i da sam platio rezervaciju, ona meni na to da što nju briga je li ja znam otkad je ona u vlaku. Na to sam joj rekao da je ona na radnom mjestu. Na kraju sam sam našao mjesto.
Toni nije Borat, pa je kondukterka unatoč orkovskom ponašanju prošla bez težih duševnih ozljeda.
Vjerojatno je pomoglo i to što je vlak imao i oazu s magičnim napitcima?
- Nakon malo vremena razgrabili su sav alkohol na šanku bara u vlaku i krenula za*ebancija. Vlak se kretao 20, 30 na sat i stajao u svakom selu. Ljutita kondukterka naganjala po vlaku ove što nisu imali kartu. U Perušiću su se ukrcali azilanti, a gardist viče: „Otkud vi tako crni u Perušiću?!“ – tragikomedija. Probijamo se mi tako prema Splitu, ljudi okreću sve na šalu i mole Boga da ne bude ovo repriza „Vlaka u snijegu“. Snijega je bilo i do metra i pol, a ceste uz prugu se nisu ni nazirale, virili su samo prometni znakovi iz snijega.
Eto, ipak se sve bacilo na šalu i ljudi su donekle počeli uživati u avanturi…
Kada se Toni dokopao dalmatinske prijestolnice, njegovo putovanje nije bilo ni blizu gotovo jer nema niti jednog prijatelja čarobnjaka koji bi po njega poslao taxi-orlove, a zadnji trajekt za Stari Grad je otišao u 20:30. Srećom, imao je prijatelja kod kojeg je mogao prespavati.
Ludo putovanje, ali bar je kraj puta bio miran. Zar ne?
Ma je... Naručim kavu i vidim kako stoji ukoso na stolu... Naginjao se trajekt od vitra, ali sigurno smo stigli u Stari Grad. Eto još jedan prekrcaj u autobus i pravac Hvar. Najdulje putovanje u životu. Bome tukalo (trebalo, moralo se) je doći doma na Bodnji don jer čekao je bakalarr!
Pa sad vi recite da ne biste, nakon ručka, tijekom blagdana, sjeli i pogledali film snimljen po ovom Tonijevom iskustvu. Ali ako do snimanja filma dođe, zbog brendinga države je možda pametnije ne navoditi da je inspiriran stvarnim događajima. Ili bar neka onda kut bude "Hrvatska, opušten način života, opušteniji prijevoz" pa će se možda i naći koji turist spreman za takvo putovanje platiti neku domaći napuhanu cijenu kako bi "u idiličnoj atmosferi razgledao Hrvatsku." I onda netko kaže da nam fali zimske turističke ponude. Pa jasno je da vlade već 30 godina strateški razvijaju bajkoviti željeznički turizam...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....