Povratak Pričigina u Hvar trebao je biti odličan razlog da hvarski puk, uz nešto kopnenih posjetitelja, napuni Hvarsko pučko kazalište. Vani je bilo hladno, nigdje nikoga, a mi smo tamo stigli prije posjetitelja kako bismo pitali izvršnu direktoricu festivala Maju Vrančić kakva su očekivanja za ovaj “Pričigin na otocima”.
“Pričigin je drugu godinu u Hvaru. Sretni smo s ovom pričiginskom reprezentacijom. Nadamo se da će publika uživati kao i lani. Nadam se da će svi biti zadovoljni te da se vidimo i sljedeće godine, treći put u Hvaru”, rekla je Maja Vrančić.
Spomenutu reprezentaciju činili su Ivica Ivanišević, Siniša Kekez, Miro Morović, Tatjana Radmilo i Stjepan Mijat Zaninović, a moderatorsku palicu od prehlađene umjetničke direktorice festivala Patricije Horvat preuzeo je dr. sc. Marinko Koščec. Dok je kazalište još bilo potpuno prazno, pitali smo gospodina Marinka kako su birali pripovjedače i zašto su tu baš sada, u studenom.
“Ovaj put smo, izuzev zamjene, pripovjedače birali na temelju njihove uspješnosti na prošlim Pričiginima. To su oni koji su se posebno istaknuli na Pričiginima prethodnih godina. Radimo “Pričigin na otocima” jer bismo s jedne strane htjeli otocima poput Hvara donijeti sadržaj u vrijeme kada nisu zatrpani drugim, prije svega turističkim sadržajem, a i zato što smo zaljubljenici u otoke. Izuzetna nam je čast biti u Hvaru, pa čak i u ovo pomalo otužno doba godine, kada je teško vidjeti čovjeka na ulici… No ipak se nadam da ćemo privući publiku kao i lani i da će se svi dobro zabaviti”, rekao nam je dr. sc. Marinko Koščec.
Jako raznovrsne priče zabavljale su publiku preko sat vremena
Nadanja organizatora ubrzo su se počela ostvarivati, jer čak ni hladna večer nije spriječila Hvarane da napune kazalište, pa su pripovjedači zauzeli svoje pozicije. Moglo se tu čuti svega… Od djetinjih zgoda, preko odnosa s roditeljima i turistima, do crkve i bića iz mašte.
Već tradicionalno, publiku je dobro zabavio “prekaljeni veteran” Ivica Ivanišević, ispričavši im svoj san u kojem papi, šjor Keku, objašnjava kako bi trebalo prilagoditi 10 Božjih zapovijedi modernim vremenima. Ne znamo ima li šanse za “Pričigin u Vatikanu”, no vjerojatno bi se i šjor Keko nasmijao na spomen ženskih gnjata (splitski za dio noge od koljena do gležnja).
Priču o trajnom izgonu semafora iz Trogira ispričala je “profesionalna navijačica Hajduka” Tatjana Radmilo, čija je majka nekada davno autom srušila semafor i tako Tatjanu za cijeli život pretvorila “u onu malu šta joj je mater udrila semafor auton”. Priča je to o odnosima s roditeljima, ali i djecom, jer je Tatjana rekla da se i sama zna uhvatiti kako se odraslom sinu nudi očistiti šipak.
To je detalj koji se posebno svidio jednoj gospođi u publici jer ju je podsjetio na scenu iz njezina života.
“Najviše mi se svidjela Tatjanina priča… Onaj moment kad kaže da svog sina od 35 godina pita: ‘Hoće ti mama ogulit šipak?’ Ja sam takvu priču čula 1982. godine. Upoznala sam jednu curu i kad sam prvi put vidjela njenog dečka nisam mogla vjerovati kako je zgodan, na što je ona odgovorila da je on Dalmoš. Ja sam je zbunjeno pitala: ‘Pa što?’, rekla je: ‘Ma njemu ti mama guli šipak.’” – Vlasta Veličan podijelila je s nama sjećanje koje je u njoj probudio Pričigin.
Priča koju je ispričao pisac krimića i trilera Miro Morović sigurno je probudila mnoga sjećanja kod hvarske publike jer se radilo o sceni koja se jednom odvila između njegove obitelji, Nijemaca i zmije… Bilo je tu svega, od zmijskih podočnjaka do genocida, ispričavam se, pesticida… Zapravo, bit je da nije bilo pesticida. Ma trebali ste to čuti… Miro je zatvorio Pričigin i ostavio publiku u odličnom raspoloženju. Kasnije smo, skupa s njim, saznali da je njegova slikovnica za djecu upravo prevedena na poljski jezik. Kaže da mu je to prvi prijevod i da su to odlične vijesti.
Odličnom vijesti mogao bi se smatrati i poziv da nastupate pred Titom. Takav poziv u djetinjstvu je recitiranjem pjesme “Tifusari” Jure Kaštelana zaslužio Siniša Kekez, novinar Slobodne Dalmacije, pisac i pjesnik. No, nažalost, spletom okolnosti, došlo je do velike blamaže pred Titom, što Siniša sada, koju godinu kasnije, vješto koristi za nasmijati posjetitelje Pričigina. Njegovim nastupom bila je oduševljena i hvarska publika.
Ali osjećaj sličan onom koji je šjor Siniša imao pred Titom, teška sramota, imao je autor ovog teksta koji je na Pričigin uskočio kao zamjena i čija je priča odudarala od ostalih stilom i porukom. To ne mora biti nužno loše, jer je dalo materijal za priču: “Jedan dan san nastupia na Pričiginu i na sve druge priče su ljudi plakali od smija, a ja san ispriča priču ko najgori tifusar, ko da su mi na pameti bili samo ženski gnjati…”
Srećom, autor teksta nastupio je drugi pa su ostali pripovjedači podigli atmosferu i svojim pričama uljepšali hladnu jesensku večer u Hvaru. Na kraju večeri pitali smo damu koja je sjedila u prvom redu kako joj je bilo:
“Baš mi je bilo lipo. Svaka priča na svoj način… Interesantno. Drago mi je šta je Pričigin tu i neka bude toga još”, rekla je Dina Crljen, koja cijelu godinu živi na otoku.
Ako je suditi po reakcijama publike, poštovanju koje Grad Hvar i Javna ustanova u kulturi Hvar 1612 imaju za Pričigin, te oduševljenjem vodstva Pričigina samom organizacijom, Hvarani se već sada mogu početi veseliti idućem Pričiginu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....