Velika riba jede malu, mala još manju. Najmanja gricka onu veću, ova podgriza još veću. Najveću mrze sve, al‘ ljube je u ralje…,dio je to citata iz pjesme bez reda naše pjesnikinje Vesne Parun čiju nam je istinitost potvrdila obitelj iz Solina upoznavši ovog vikenda svu raskošnost pjesničkog izražaja i stvaralačke plodnosti ove naše najpoznatije suvremene pjesnikinje.
Da se ribe „ljube“ shvatili su to na sudoperu na drvenoj dasci za rezanje u namjeri da očiste tek kupljenu skušu. I onda shvatite da ste uz ribu, dobre ruke dobili malo inćuna i srdela. Normalno ne od prodavača već od ove zlatne ribice čija je utroba bila popunjena sa devet malih ribica.
- Ostali smo bez riječi. Ne događa se, bar ne nama, da u dvadesetak deka koliko je otprilike težila ta skuša nađete toliko ribica. Ajde kada sam ugledala jednu, nekako sam razumjela, ali njih devet…, nevjerojatno. Al‘ da je friška, o tome nema govora-konstatirali su u Solinu.
Ovaj nesvakidašnji događaj ruši sve stereotipe o ribarima ili preprodavačima plodova njihovog rada koji znaju pod svježu, podvaliti i koju manje frišku ribu. Bome se ovoj u Solinu nije zagledalo u oči niti u boju škrga da bi se odredila njena svježina ili starost.
Sve je na prvu bilo jasno.