Kada čujete starije kako govore da je u njihovo vrijeme bilo sve drugačije i da su po sat ili dva pješačili do škole i natrag, bili gladni kruha, ali sretni, onda to mlađima zvuči kao neka izmišljotina ili znanstvena fantastika.
Opet kada podsjetite sebe i čujete svoju ‘generaciju X‘ kako nam je bilo savršeno živjeti bez mobitela i kako su nam najljepše godine života ostale u sjećanjima, igri ispred kuće dok vas mati po stoti put s prozora ne pozove u kuću, krađi trešanja sa susjedova stabla pa onda u srednjoškolskim i fakultetskim klupama i hodnicima, kafićima i diskotekama kojih u Makarskoj više i nema, nekako se raznježite i sjetno nasmijete, ali i zaključite da nismo ni mi bili tamo neki anđeli u školskim kutama.
Da smo tada imali mobitele, sigurno bismo i...