-Gdjese voda kupuje, lišnjak skuplja i gdje bajam uspijeva... Bjež' otale! - govori mi Vojo Markoš (1955.) iz istoimenog zaseoka u Pađenama, na samome rubu šibensko-kninskog kraja u općini Ervenik. Upravo je vatrogascu iz Knina plaćao dostavljenu cisternu vode i smije se jer je s tim riječima nekadašnji otpravnik vlakova u Rijeci, potom i u Kninu, opisao svoj tvrdi zavičaj pod obroncima Dinare odakle je jednom pobjegao.
-A znate li šta je lišnjak? - pita me da bude siguran, jer ko nema sijena za hranidbu blaga, taj siječe lisnate grane hrasta ili jasena i slaže u stožinu. Znači da mu baš nije lako...
I jest, pobjegao je Vojo jednom iz svojih Markoša. U izbjeglištvo 1995., pod teškim okolnostima nakon 'Oluje' sa suprugom Marcelom i šestoro djece, no vratili su se nakon godinu i po dana, 1997., kao prvi povratnici u Pađene, a da ni jednog trenutka nisu požalili, naprotiv. Biti svoji na svome uvijek im je bio jedini cilj u životu, a ne 'tuđom kašikom jesti' - kaže Vojo Markoš.
Došao je na opustošeno i gotovo ni iz čega, osim pepela i ruševina, zajedno s Marcelom godinama u slozi i s ljubavlju stvarao obiteljsko mljekarstvo i sirarstvo što su zadnjih godina preuzeli njegovi sinovi Miloš i Ljubomir, 30 godišnjaci u naponu snage, zajedno sa suprugama Majom i Jelenom.
Pađene su na tri kilometra od Like, između NP Krka i Parka prirode Zrmanja, a u selu gdje osim ljeti, kada se u svoje kuće sjate Markoši razasuti posvuda, osim njih i jedne bake nema nikog, oni su snaga i vitalnost:
Maji i Milošu prije pet mjeseci rodila se malena Vasilija, a Jelena i Ljubomir imaju jednogodišnjeg Tanasija. U čitavim Pađenama inače, upućuju nas domaćini, ima najviše 80-tak stalnih stanovnika.
Oni čine OPG Markoš, stočare i proizvođače kravljeg sira na dobrom glasu u cijelom kninskom kraju, a njihova etiketa pađenskog sira poznata je i u Zadru.
U Šibeniku slabije, no veli Miloš, zadužen za siranu, osvajanje sjedišta županije je u planu, kada povećaju količinu mlijeka.
Zasad im ide sasvim dobro, vrlo su zadovoljni, a s reputacijom se nije igrati, razmišlja Miloš. Hoće reći, kada se odluči izaći na neko tržište, tada to treba postati ustaljenim. Ili tako, ili nikako, ozbiljan je taj mladi čovjek čiji proizvodi na tragu drevnih seljačkih receptura stvaraju kvalitetan brend raštrkanih Pađena, u zadnje vrijeme najviše poznatih po najvećoj vjetroelektrani u zemlji Krš-Pađene.
Kod Markoša je to jednostavno: stoka je na slobodnoj ispaši, a sir i basu, koja im je proizvod s najboljom prođom, prave onako kako su oduvijek pravili njihovi stari, jedino što je sirana suvremena, s visokim higijenskim standardima. Sve je prirodno, a ne treba im ni lišnjak na sreću, nego kvalitetno sijeno nabavljaju iz Like, budući da su njihovi pašnjaci već sprženi od preuranjene žege.
I nije stoka, to je blago, ispravlja me veselo Ljubomir. U poslu koji je započela majka Marcela s dvije-tri krave iz donacije jedne humanitarne udruge kada su se vratili iz izbjeglištva i prodavala sir i basu od vrata do vrata, Ljubomir danas skrbi o 14 krava koje muzu automatski, kako i priliči jednom europskom OPG-u. Koriste državne poticaje, a Ljubomir je, govori, neke poljoprivrdne strojeve nabavio iz agrarnog fonda namijenjenog nacionalnim manjinama. Od nepovratnog novca iz europskih fondova Miloš je nabavio dostavni auto, a na jednak način su nedavno izgradili i kušaonicu svojih proizvoda u kojoj ovoga ljeta, u suradnji s turističkim agencijama nestrpljivo očekuju prve goste.
Tu blagujemo zajedno s braćom kojima je radni dan započeo u pet ujutro. Nisu dospjeli doručkovati jer je trebalo složiti pet tona ličkoga sijena koje im je stiglo toga jutra, pa nas između ukusnih zalogaja Miloš podučava kako basa, narodski nazvan meki, kremasti sir koji se dobiva gotovo cjelodnevnim cijeđenjem kiselog mlijeka u sirnoj maramici nije obilježje jedino Like, nego se i u njihovu kraju oduvijek proizvodi. I prodaju ga jako dobro, dodao je zadovoljno.
Veli Maja, Miloševa supruga (1993.) koja će voditi kušaonicu da su svoju basu ponešto prilagodili svome ukusu, pa je manje kisela od one koja se prije radila u obitelji. I priznaje ta nasmijana, mlada žena da ljubav čuda stvara. Premda je porijeklom iz susjedne Cetine, preko brda, u općini Civljane, Maja je praktički, Beograđanka, gdje je došla također kao dvogodišnja izbjeglica, osim što je ljeti s roditeljima dolazila u njihovu kuću u Cetini. Tako je diplomirana inženjerka prometa i upoznala svoga Miloša, ostavila veliki grad i odlučila se podizati obitelj tamo gdje su oni jedini stanovnici. U čitavim Pađenama inače, upućuju nas domaćini, ima najviše 80-tak stalnih stanovnika.
-Bilo mi je, priznajem, neobično u početku, otvorila se Maja. U velikom gradu navikneš na ubrzan život i posvećen si materijalnim aspektima, a ovdje je sve neusporedivo mirnije i nekako više produhovljeno. Kontakt s prirodom je upravo ljekovit i baš mi je drago što će moje dijete ovdje odrastati, govori mlada majka pokazujući nam reklamni film o svome gospodarstvu koji će gostima kušaonice prikazivati na televizoru koji im svakog dana treba stići iz županijskih poticaja za poljoprivrednike. Sami su, vrlo uspjelo, mobitelima snimili i montirali prizore iz svoga svakodnevnog života koji im je kažu, sasvim normalan. Sjednu u auto i začas su u bliskom Kninu ili udaljenijem Šibeniku, prošetaju, popiju piće, okupaju se u moru, vele mladi Markoši i podsjećaju da je svijet malen, a u njemu sve relativno.
I to čini da srca Voje Markoša i njegove Marcele pjevaju od sreće i zadovoljstva.
-Ja mislim da u ovoj županiji nema bogatijeg od mene. Imam osmero unučadi, sedmero djece, svi su odgovorni i ozbiljni ljudi. Osim Miloša i Ljubomira, imamo pet kćeri, udane su u Hrvatskoj, govori Vojo i objašnjava kako čovjek može ostvariti sve materijalno, ali bez sklada to ništa to ne vrijedi.
Vratili su se Markoši sa šestoro djece, dvoje se rodilo kasnije u Hrvatskoj, a najmlađi sin nažalost je poginuo. Naletio je auto na njega i nakon te tragedije prodao sam svoju kuću i spustio se s uzvisine ovdje na roditeljsku starinu, zadrhtao mu je glas na trenutak.
Od prodaje kuće izgradili su siranu, a mudri Vojo nedavno je podijelio sinove, odredio što je čije, pa neka rade, što bi on ozbiljnim ljudima s obitelji određivao što će i kako će.
-Tamo u Srbiji, kod Šapca, lijepo su nas primili, priča Vojo, no i da su mi najbolju srbijansku plaću dali, dodaje, nikad ne bih mogao iškolovati djecu, a ovdje je država pomogla. Nije ni ona bogata, ali nam je puno olakšala, a da su mi ovi europski poticaju bili u mlađim danima, gdje bi mi bio kraj! - priča taj tihi čovjek, Srbin, koji ističe, ne želi biti nikakav pripadnik manjine, nego građanin bez ikakvih privilegija, jedino s pravima i obvezama poput svakog drugog.
- Nema vam ništa od toga, kao što ničeg nema bez poštovanja. Ja sam u braku s Hrvaticom, katolkinjom i evo nas! Svi klimavi brakovi, vjerujte, raspali su se na tome kada je zaratilo...
Brzo se vratili kući
Pomišljam kako bi Markoši, i mladi i stariji, osim turističkih prezentacija, mogli priređivati i tečajeve o tome kako biti zadovoljan tamo gdje se drugome čini da je život pretežak ili naprosto nemoguć, pa jedino gleda što mu nedostaje, a ne vidi bogatstvo koje ima. Miloš, Ljubomir također, okušali su se radeći u inozemstvu, no brzo su se vratili kući.
- Bila je ono moda da svi idu vani, pa sam i ja, što ne bi, smije se Miloš. Ali sam nakon godinu dana uvidio da to nije za mene, da mi nitko i ništa ne može nadoknaditi slobodu u Pađenama i užitak u ovome mome poslu. I dodaje da mu je baš drago što je odrastao u težim uvjetima, gledajući roditelje kako mukotrpno rade i bore se da podignu djecu.
- Nismo ispali razmaženi ljudi kojima sve smeta i koji moraju imati sve što vide. Roditeljima sigurno nije bilo jednostavno, a mi smo djeca u svemu tome imali baš super djetinjstvo i na tome smo zahvalni! - s oduševljenjem govori Miloš.