Znate li što znači kratica IMT? Industrija motora i traktora! Tako je, ali u socijalističkim je vremenima ona imala i ono drugo, neformalno značenje – Imal Mene Tute? Tako i ja, kad pročitam nekidan u Slobodnoj Dalmaciji veliku vijest, preko cijele stranice o tome kako je “izmjenama EU uredbe Hrvatska uvrštena na dodatne prometne pravce” onda je prva stvar koju se moraju zapitati svi oni koji vode javne poslove naše Šibensko-kninske županije, gradove i općine u njoj, političke stranke – “A di smo mi tute?”. Ima li nas uopće? Jer, svugdje tamo gdje se spominju neke EU uredbe, neki pravci i koridori, već u drugoj ili trećoj rečenici spomenut će se ono najvažnije – lova, sredstva, novci. Tako ni ovo nije izuzetak. Riječ je o ni manje ni više nego 22 milijarde za spajanje Splita i Dalmacije na europske koridore.
Brza cesta zaborava
Tako će Split već iduće godine imati otvoren put za modernizaciju ličke pruge i preko Zagreba direktan spoj sa sjevernom i istočnom Europom. Mediteranskim koridorom Split postaje ključna geostrateška luka za prijevoz prema mađarsko-ukrajinskoj granici. U mogućnosti financiranja bit će uvršteno novih 450 kilometara željezničkih pruga i 40 kilometara cesta, među kojima je i cesta Zagvozd – Imotski – državna granica.
Što je super. Ali, imamo i mi u Šibensko-kninskoj županiji cestu koja izlazi na državnu granicu, kao i ova, brza cesta Šibenik – Drniš – Knin. A koja se ni ovom prigodom u ovom kontekstu uopće ne spominje. Nema ni nje ni nas tute! A nema ni bilo čega drugog prometno vezanog uz Šibensko-kninsku županiju. To za našu javno-političku scenu u županiji i u javnom prostoru gradova i općina nije tema. Nitko o tome da prozbori ni riječi ni slova. Mi valjda mislimo da to nije naš posao. Da netko drugi o tome i – o nama – misli. Što je naravno, potpuno krivo.
Nitko ne misli o tebi ako nećeš ti sam. Samo jedna stvar raste u tuđoj ruci, a to svakako nije ova stvar. A pogotovo nisu veliki, kompleksni i skupi projekti koji se financiraju u etapama, vrijedni na desetke i stotine milijuna eura, kao što je brza cesta Šibenik – Drniš – Knin. Za koju većina aktera na našoj političkoj i javnoj sceni ne zna uopće ni što znači, ni kojom trasom ide, ni kuda idu obilaznice Drniša i Knina, i što to uopće znači za ukupni život na ovom prostoru, i koliko bi to uopće skratilo vrijeme putovanja. Niti znaju niti ih je briga, niti ih to uopće interesira. Niti se vlast oko toga trudi, niti je oporba na to prisiljava, niti javnost na njih oko toga vrši pritisak. Pa tri godine zaredom ministar Butković najavljuje kako radovi na obilaznici Drniša počinju “krajem godine”. I tako svake godine. I nitko da se s te naše javne scene pojavi pa kaže – “Čekaj malo, pa je l’ dosta bilo te sprdačine?”. Što je najbolja garancija kako će se ona nastaviti i dogodine.
Pasivni krajevi
Vlast je još moguće i razumjeti. Šibenik, koji je najveći i najutjecajniji, izbjegava ratovati s Butkovićem, koji je prilično utjecajan u HDZ-u, dok rješava svoje prometne čvorove, koji su mu prioritet, Hrvoje Zekanović je dobio baš preko Butkovića osnivanje Zračne luke Pokrovnik, ali oporba... Tko nju može razumjeti? I Županiju, Marka Jelića i njegove koalicijske partnere, kojima je baš ova tema prigoda da na njoj poentiraju, dobiju političku vidljivost i relevantnost, čak i u širim okvira. Eto, nije osnovana ni javna ustanova za upravljanje Parkom prirode Dinara, za HDZ je to vruć krumpir, pa Plenković oko toga kalkulira, ne želi da se njegovi “pokolju” oko toga gdje će biti sjedište, u Kijevu, Vrlici, Sinju.
U pitanju je, za početak, deset do 20 radnih mjesta, koja su predviđena u ovoj ustanovi, koja bi puno značila za ove pasivne i opustošene krajeve. Svi su rokovi već davno istekli, i to više puta, isto kao što propadaju i EU sredstva za koja bi, preko projekata, ustanova mogla aplicirati. Ali kako nitko iz naše županije oko toga ne pravi problem, ni vlast, ni oporba, onda nema nikakvog razloga da to tako ne bude i ubuduće. Kad nas za naše nije briga, a zašto bi bilo nekog drugoga?