Nikad se značaj Dalmatine u životu Hrvata nije tako dobro vidio kao ove i prošle turističke sezone. Koja je uspjela – odnosno, nije propala – samo zato što su nam turisti mogli doći preko nje, automobilima. Dubrovniku, koji je orijentiran na aviogoste, bilo je najgore – sezona mu je krenula tek početkom kolovoza, kad se intenzivirao međunarodni zračni promet, a s njim i njihovo najvažnije tržište, ono iz Velike Britanije. Dubrovnik je, jednostavno, geografski odsječen i blokiran, za razliku od Istre, koja je i u ratu cvjetala, jer je tipična autodestinacija, blizu sjevernoj Italiji, Austriji, Njemačkoj.
Pa, ako je tome tako, ako je autocesta turistički preporodila Dalmaciju, onda ima logike i u tvrdnjama da bi brza cesta Šibenik – Drniš – Knin preporodila Šibensko – kninsku županiju. I turistički, ali i gospodarski, i na svaki drugi način. Zamislite da ste u Drnišu i da za 15 ili 20 minuta možete biti u Šibeniku, ili negdje na plaži, vi i vaši gosti, da za pola sata možete doći u Knin i iz Knina? Zašto bi to bilo čudno i nedostižno, danas kad nam je Zagreb na tri sata automobilom? Zato što je to skupo, zato što brza cesta košta dvi milijarde kuna, što Hrvatska tih novaca nema, što se to nikad neće napraviti, što se političari – i oporbeni i oni na vlasti – s tom brzom cestom samo prepucavaju, godinama je obećavaju, lažu, mažu, trljaju – brljaju...
Most preko Korane
Sve pet, no lagalo se, mazalo se, trljalo se brljalo i s Dalmatinom, cijela se Hrvatska smijala Kalmeti kada je usred rata otvorio falše radove na bušenju Tunela "Sveti Rok", ne bi li se trasa autoceste usmjerila na Zadar. Tada je još bila aktualna varijanta trase koja bi išla preko Gračaca, koja bi ih prometno izolirala i zaobišla, gurnuvši ih u drugi plan, čemu su se Zadrani žestoko protivili.
Rugali su se svi – među njima i brojni naši Šibenčani – i projektu gradnje nove luke u Gaženici, kao potpuno promašenom, bacanju novaca, preskupom, ali Zadrani su i nju izgurali, iako se već u startu znalo da će koštati milijardu i pol kuna. Ili – kao pelješki most, odnosno Brza cesta Šibenik – Drniš - Knin.
Za koju u Šibeniku i okolo nikad nije bilo sloge. Ovdje se, u korist vlastite štete, žestoko ratovalo, strančarilo i lobiralo ne za, nego protiv, čak i tako banalnih stvari, odnosno prometnih zahvata, kakvi su čvorovi Meterize i Rokići. To je za San Francisco, megalomanski, govorili su oponenti, držali tiskovne konferencije, na Meterizama će biti mrtvih i ranjenih ko na fronti.
U Hrvatskim cestama, čiji proračun ionako čepušaju zavičajni lobiji i vrše pritisak na upravu, to bi jedva dočekali – javite se kad se dogovorite. Odoše milijarde na drugu stranu! U projekte upitnije od naših sto puta – sjećate se Vukelićevog mosta u Karlovcu, preko Korane, koji nije vodio nigdje, a u njega je ulupano 50 milijuna kuna, a nije završen ni poslije 11 godina. A trebao je biti dio brze ceste za Karlovac, obilaznice od Mostanja do Turnja.
Moglo bi se
I zamislite onda da je već sad početi graditi obilaznicu Drniša, za koju primjerice postoji građevinska dozvola, i to onaj dio od čvora Žitnić pa mostom preko Čikole i drniške industrijske zone, do Jabuke i željezničke stanice na početku Siverića. Svega deset kilometara, a blagoslovili bi vas vozači teretnih vozila koji svaki dan prometuju preko 'guvna' odnosno Moseća i onog uskog ulaza u Drniš na kojem se ne mogu mimoići ni dva kara, a kamoli kamiona. Koji bi to kolosalan poticaj, koja potpora bila za drniški TOF – Aluflexpack koji ovih dana ulaže 65 milijuna eura u proširenje proizvodnje i zapošljava 65 novih radnika. I ne samo njima, nego i Kalunu, Drnišplastu, kninskom Knaufu, svima drugima koji ne bi više morali prolaziti kroz uske gradske ulice Drniša, nego bi zaobilaznicom, brzom cestom s četiri trake, uvozili i izvozili kao sav normalan svijet, odnosno industrijski pogon jedne članice EU-a. A ne karom i konjima, kao Austro–Ugarska, ugljen i kljakit – kako se tada zvao boksit – iz Kljaka i Siverića.
A tih desetak kilometara sastavni je dio brze ceste Šibenik – Drniš – Knin. Koja bi tako od desetljetnog bla – bla, Godota kojeg nitko nije dočekao i čudovišta iz Loch Nessa koje nitko nije vidio, konačno postala stvarnost. A to bi se moglo kada bi se složila vlast i oporba, kada bi uprli zajedno prema Hrvatskim cestama, napravili pritisak, iskoristili svatko svoje adute, veze i politički utjecaj. Za to su, uostalom, i birani i plaćeni.