Otišli smo u Čavoglave, ‘mitsko mjesto‘ od 1991. godine i velikog hita: ‘Dosta je Thompson ovde njiva kupio‘

U Zagori, na izvoru rijeke Čikole... Ma, za Čavoglave – ako ste rođeni od 1991. naovamo – jednostavno niste mogli ne čuti!

Selo u Petrovu polju koje administrativno pripada općini Ružić opjevao je njegov najpoznatiji izdanak (barem u novijoj povijesti), Marko Perković Thompson, a upravo zahvaljujući tom bivšem ratniku i estradnom karizmatiku u rečeno se selo – koje formalno broji manje od dvjesto stanovnika – svake godine o Danu pobjede i Domovinske zahvalnosti (poznatijem kao proslava "Oluje") slijevalo više od sto tisuća ljudi!

To bi, plastičnije, značilo da je pola Splita dolazilo u pustopoljinu uokolo crkve Hrvatskih mučenika, čiju je izgradnju kao "mjesto molitve za Domovinu" također inicirao rečeni Thompson, baš kao i izgradnju ceste, igrališta...

Osnovna škola – zatvorena

Od Perkovića, naime, još nekako u Čavoglavama i možete pobjeći – susreli smo nekoliko drugih prezimena tijekom ove reportaže – ali od Thompsona nikako. Kad nije "Oluja" i općenarodni pohod u Čavoglave koje jedva dišu od prekobrojne čeljadi (i njihovih automobila), o tom događaju svjedoči jedino tenk kao eksponat koji podsjeća na minuli Domovinski rat i herojstvo tamošnjeg stanovništva. Ostatak sela dijeli se na "Thompsonovu staru kuću" i "onu koju će tek graditi"...

No što znači toponim/ojkonim "Čavoglave"? Čini se, objašnjenja – barem onog službenog i znanstvenog – jednostavno nema. Znaju li mještani? Upomoć!

– Ko će to znat? Ja ne znan – odmah priznaje Marija Mravak (66), žena koja "s čovikom" – "njizi dvoje sami" – živi u kućici uz cestu. "Šišan odr'nu, iznila robet'nu, uvik puno rađe" – veli ona smijući se.

Mariju nalazimo kako čiste kušine iznosi na provjetravanje, slaže na prozor. Kao u nekom starom filmu ili uspomeni iz prohujalog vremena, grabi potom vodu iz bunara; pitka je. Dobro, potonju je radnju učinila na našu zamolbu (za potrebe fotografije), naravno da je danas i u najzabitijim selima Zagore voda iz špine potekla i struja stigla.

Pa ipak, sela unatoč civilizaciji umiru; preko puta Marijine kuće je osnovna škola, zatvorena, bez i jednog učenika.

– Kad su moja dica bila mala – a iman ih četvero – bile su tu, u školi, dvi smjene. Sad niti diteta. Zatvorila se ima dvi godine, nema dice, samo starčad i nešto neoženjenih. Da nije Marka (Perkovića Thompsona, nap.a.), na ovo bi selo i Bog zaboravija – sjetno i zahvalno veli Marija.

– On je jako dobar čovik. Jako dobar. Ništa se nije posilio, uvik je osta mali Marko. I žena mu je jako dobra, Sandra. Ćaća mu je umra, mater je bolesna, ali je zbrinijo. Često dođe Marko ovde s dicom, ima ih petero. Tu mu je stara kuća – pokazuje rukom – a ovamo će gradit novu, dosta je njiva kupijo. Puno je u Čavoglavan bilo branitelja, dašta je – podsjeća Marija Mravak.

Radila je u drniškom "Udarniku", najviše na poslovima čišćenja, do rata, a u penziju je otišla 2007. zbog ozljede. Tijekom Domovinskog rata bila je, zbog okolnosti što su Čavoglave bile na samoj crti obrane, osuđena s djecom na tužnu prognaničku sudbinu. Boravila je pet godina u hotelu "Lav", a tih je godina i radila u Splitu, u plasteniku na Smokoviku kod privatnika "na crno". Plaća je bila lijepa, ali doprinosi – nula kuna.

A tek Crivac?!

– Poslin san još pet godina putovala iz Čavoglava u Split radit. Bila san mlada, nisan mislila o penziji kad nas je potralo od kuće, a dica mala, potriba od dinara. I tako san došla na kraju samo do sedamnajst godina staža i iljadu kuna penzije – pomirljivo će Marija.

Na sreću, djecu je podigla, četiri kćeri ima; žive u Zadru, Splitu i Podstrani. Jedna radi u "Tommyja", jedna je pri vojsci, dvije se bave poljoprivredom. Nije dobila sina, ali zato među unučadi prevladavaju muškići: ima ih, Bogu hvala, jedanaest!

Marijin "čovik" zove se Ante; njega zatječemo oko kokošiju, imaju ih čak dvadesetak, uz dva pivca. Ne fali ni jaja, ni dobre piletine.

– Kokoši trče okolo, njizi pustimo da same nađu crva, zrno. Ako jedna drugu poćokaju, znači da vali vitamina – upućuju nas Marija i Ante Mravak.

Imaju i mačaka, ah, čini se bezbroj. U skladnom su suživotu s peradi, milina ih je gledati, kao da su iz dječje slikovnice. Pitamo Mravke za imena mačaka.

– Ko će in dat imena, puno ih je! Kad ne tučeš male, raskote se! A meni ih je uvik žaj bacat, ubijat životinje. Neka ji – Marija će.

Pitamo Antu znade li po čemu su Čavoglave dobile ime.

– Po čavlin! – smije se on.

– Ko će ga znat. Isto je i za Crivac – možda su nekome tamo criva, božeprosti ispala, a u Kljacin biće živilo neko kljasto čeljade, pa zato. Po rudači Kljaci, kažete?! Nisam zna. Slabo nami ovde "Slobodna" dolazi – kao da se opravdava Ante Mravak.

Nema "Slobodne", ali zato se barem riječ Božja redovito čuje; svake se nedjelje održava misa u crkvi Hrvatskih mučenika, fra Ivan Lučić je drži, kao i u Svetog Ilije u susjednim Kljacima. Ipak, Čavoglavama se unatoč svjetlu Božje milosti i izvjesnoj popularnosti ipak crno demografski piše.

– Ovde je ostalo sve ili staro, ili nesritno. Eto ti ga – zaključuje Ante.

Načuli smo da se u Čavoglavama počelo – ako ništa drugo – barem misliti na turizam, i to ne samo jedan dan u godini, petog kolovoza kad sve "gori" od ljudi, pjesme, barjaka i janjaca, nego više mjeseci. Grade se, naime, bazeni, uređuju kuće za odmor. Hm, tko zna kako li će selo izgledati za pedeset godina? Možda su ovo zadnje godine Čavoglava kakve nekad bijahu, ma po čemu da se nazvahu...

Ima tu nešto latinsko

Mate (55), jedan od najmlađih Čavoglavljana, uz to neoženjen

Profesionalni vozač u mirovini ne svojom voljom je 55-godišnji Mate Šaran, ujedno jedan od najmlađih stanovnika sela. Mate jedini ima izvjesne spoznaje o tome zašto se Čavoglave baš tako nazivaju.

– Ja mislin da je to od nečega na latinskom, a znači "puno izvora" i "puno glava" – iznosi Mate.

– Nama više zvuči kao "tvrdoglavo čeljade" od "čavao-glava" –​ nadovezujemo se.

– Moglo bi bit i to – slaže se Mate, dok mu netko od mještana viče:

– Bit ćeš, Mate, na televiziji!

– Is, dašta ću! Uvik kad u selo dođe kamera, uvati mene – smije se Mate.

– Kad san doša u doktorice jedan put, govori mi ona: Mate, lipši si mi na televiziji nego uživo...

– Ajde, lipi ste i uživo – tješimo ga.

– Ma briga me kaki san. Nisan se oženija; ima nas još ovde šta smo propali –​ zeza se na svoj račun Mate, branitelj bez vojne mirovine, te radnik u čak dva poduzeća koja su propala: "Jadrantrans" i "Splitska mljekara". Živio je skoro četrdeset godina u Splitu, ali se vratio jer mu se ne isplati više držati podstanarski stan. Jeftinije je kod sebe, na selu.

– Rekli su mi u firman: Mate, dat ćemo ti novce, ne dolazi radit u nas jer di ti dođeš, sve propane – svejedno se veseli Mate, trenutno bez ikakvih prihoda, s teško bolesnom majkom; slomila je kuk i trenutno boravi kod sestre. Mate preživi zahvaljujući vedrom duhu (koji povremeno potamni dijagnoza PTSP-a) – i prijateljima za koje nekad odradi lakši fizički posao.

– Neće seljak nikad ogladnit! – viče sa strane Marija Mravak.

Mašala!

Udovica i disco-tenisice

Marija Blažević udova je još od davne 1984. godine: čovika joj odnila teška bolest u njegovoj 38. godini.

– Po Čikoli se Čavoglave zovu! A po čemu se Čikola zove? E, to ne znam –​ malko se zamislila Marija Blažević rođena Mikulić (75), dobrodržeća udovica s tri odrasla sina. Jedan je oženjen i živi "u Kaštelin", dvojica su još samci i stanuju s njom. Svi se pomalo bave poljoprivredom; Mariju zatječemo u malom vrtu kako vadi busenje trave "za kokoši". Na nogama joj zlatne tenisice, ma direkt može s njima u diskoklub!

–​ Volin ja izać, popit Cutkavu ovde u selu kad rade kafići, ili otić u Drniš na kavu; on je najbliži, ima samo petnajst kilometara. Volin i otić u Split kod žene od brata, s njon san u dobre. Na Pujankama je, pa dođen dva-tri dana, idemo u "Citi" i u "Mol", "Joker". Drugi put kad dođen, kupit ću nove papuče; ove zlatne su još samo za u vrtal – namiguje udovica Blažević koju život baš i nije pomazio, ali je vedri duh svejedno sačuvala i tri sina othranila.

'Nije se Marko naš uznija'

Ispred lijepo uređenog vrta kuće Marije Dabro (67) zatječemo gazdaricu i prijateljicu joj Mandicu Jukić. Hajde, barem jedna koja se u selu ne zove Marija, zezamo se mi, a one veselo povlađuju.

– Lipo je ovde u Čavoglavan, nema korone, a po čemu se zovu, mi to ne znamo – priznaju brzo Marija i Mandica.

I Marija ima, kao manje-više svi u selu tih godina, brojnu obitelj, danas raseljenu u gradove; četvero ih je narodila. Rade u pekari, u vojsci, jedan sin ima i vojnu mirovinu, najmlađi je vlasnik svog autobusa. Bila je spremačica, a muž "obični radnik", ali ničega im ne fali; Bog joj je dao i praunuke, ma čak i blaga ima!

– Pet ovaca, ojanjile su i janjčiće, kokošiju, zečeva... Ne mogu se požalit! A ova auta u dvoru, e to se unuk voli igrat automehanikon, rastavlja i popravlja, neka ga – veselo će Marija Dabro.

I njezini su prodali Thompsonu njive, a njoj nije mrsko što je Marko okrupnio veleposjed. Puno je, napominje, on za selo učinio.

– Eno ga, cestu doveja sve do Crivaca i Svetoga Marka! Više neg' neki političar je učinija! A osta dobar, skroman, nije se uznija... Vole ga ljudi ovde, ajde, ima i zavidnih. To je normalno – mudro zbori mlada prabaka, 67-godišnja Marija Dabro, a Mandica Jukić povlađuje, glavom kima.

Čavoglave, od imena skovane

Damir Šarac: Podrijetlo imena Čavoglave stručnjaci još nisu razjasnili, navodi se kako je riječ o rodovskom ojkonimu, odnosno patronimu izvedenom od muškog imena ili nadimka.