Samo da vam kažem; moja su djeca rođena u Vinkovcima, krštena u Kaknju, pričešćena u Splitu, krizmana u Njemačkoj, a vjenčala se u Kninu. Imamo crkvenu knjižicu gdje piše što, gdje i kako je sve to poredato. I kud ja više onda da ih vodim? – pita nas Šimo Šimić, Hrvat iz Kaknja, s kojim kafenišemo na temu iseljavanja iz kraljevskoga grada.
Šest tisuća ljudi napustilo je Knin, pa džabe sve laude i fanfare koje će se recitirati i svirati za godišnjicu "Oluje" kad mladosti podno tvrđave više – nema.
No, gradonačelnik Knina dr. Marko Jelić (41), ne misli da je tuđa trava zelenija i da će se baš svi domicilni i "navrnuti" Kninjani koji su otišli - usrećiti u inozemstvu. A, njega valja poslušati, on se školovao vani, pa vratio u svoj grad, da bi, s timom suradnika koje je okupio, kao nezavisni kandidat svrgnuo s trona kninsku "kraljicu" hadezovsku Josipu Rimac, pa otvorio nove perspektive, probudio nadu.
- Bio sam u Njemačkoj, živio i školovao se tamo, i imam stalno kontakt s tom sredinom, pa dobro znam kakva je gore situacija. Ti naši ljudi koji rade gore, oni su većinom zaposleni na radnim mjestima na kojima je plaća otprilike tisuću petsto, tisuću šesto eura, a oni koji imaju sreće zarade i koju stotinu eura više, i kad čovjek plati stan, režije i sve što mora platiti, ostane mu najviše petsto eura. E, sad, isplati li se otići iz svoje domovine za tih petsto eura mjesečno; ovdje ste doma, okruženi svojim ljudima, iako, ruku na srce, i vani je sve više naših pa su oni koji rade u Njemačkoj i sve više u kontaktu sa svojim svijetom. No, bez obzira na to, ne samo da mislim da je ovdje bolje živjeti, ja to znam, i zato sam se vratio, ovdje su moji korijeni, moje sve.
Naravno, ako nemate posao, ako nemate mogućnost prehraniti svoju obitelj, zadovoljiti osnovne uvjeta života - onda ćete otići negdje drugdje - realno gleda novi kninski gradonačelnik na problem iseljavanja koji je ovdje bio prisutan i prije masovnih odlazaka u bogatije zemlje Unije koje su zahvatile pasivni dio Hrvatske.
– Većinom odu u Zagreb na fakultet i ostanu gore. Od mojih troje djece, dvoje je ostalo, ali imate vi slučajeva da su cijele obitelji otišle. Bilo je tu perspektive, ali zahvaljujući kninskoj politici, ali i situaciji u svijetu, krizi, došlo je do iseljavanja. Od tih pet-šest tisuća što je ošlo iz Knina, 90 je posto Hrvata iz Bosne - veli Šimo Šimić.
– A kad jednom promijeniš adresu, nije te više briga di si, seliš se di je bolje – domećem.
– Ekonomski je to. Da nije toga DIV-a, sve bi ošlo, a i to nije bogzna šta, za dvije-tri tisuće kuna dušu im vade za svaku sitnicu, kažnjavaju. Samo, ipak je većina tih ljudi došla da trajno živi tu, kupili, napravili ili dobili; jer, čuj, ako ja uzmem kuću, onda ja ostajem tu živit, a jel tako? Što bi radio, gradio, zaduživo se – da bi opet negdje išo? Znači, iselio sam iz Kaknja, pa Split, Njemačka, a gdje sve nismo bili – govori Šimo, koji je zbog rata, eto, završio u životnom labirintu no, čitat ćete kasnije – pogodio je pravi izlaz.
A gdje i neće, jer bio je Šimo i prije rata – u svom kraju – uspješan sportaš i bogat čo'jek.
– Igro sam u Rudaru, znaš onog igrača Keegana, e tako su me zvali – smije se. Bio je u Bosni, pa kasnije i u Kninu, a danas je ovlašteni računovođa; pače, prvi u Šibensko-kninskoj županiji.
Nije, dakle, "ošo" za Njemačku, ali je zaposlen u njemačkoj tvrtki, i kao takav živi lijepo pa ne misli mijenjati Knin za pečalbu u Dojčlandu.
– Imam troje djece, svi fakultete završili. Kćer mi ostala u Splitu kao docentica na Ekonomskom fakultetu, a sin završio fakultet dolje i vratio se u Knin, predaje. Drugi sin radi u Razvojnoj agenciji u Šibeniku. Osnovali obitelji, kupili stanove – zadovoljan je posve, ali priznaje da je puno onih koji više nisu tu iako su u obitelji bili zaposleni i muž i žena.
– Osnovni problem je bio, s kojim sam se susrećo dok sam bio u strukturama, to što je naša politika – državna; pogriješila što je davala stanove ljudima koji nisu naučili živjet u stanu. Da si ti čovjeku dao kozu, ovcu, kravu..., nego si ga postavio u četiri zida i mislio da si ga riješio za stalno. I onda je on na socijali, država mu mora plaćat socijalu, i kad je došo zakon, kad je uvelo da se pričuva plaća – kuku lele, mi smo socijala i kako ćemo plaćat? Kako će, jadan, imat za pričuvu, a nema za života? Država mora da ga hrani i još za njega mora da plaća stan!? Ja znam ljude iz mog kraja, nema što nije imo – kuću, okućnicu, stoku... Kakanj je bio bogat, pet i pol tisuća rudara je imo, termoelektranu, cementaru; BiH je za vrijeme rata samo Kakanj održo – struja i ugljen. I sad ti ljudi došli ovdje, sredili kuću u Golubiću, a nema šta radit, pa ošli u Njemačku – sliježe ramenima, žao mu je što tako izgubio prijatelje, susjede do kojih mu je bilo stalo, a koji se, najvjerojatnije, u Knin vratiti neće.
– Trebalo je reć, evo vam, gospodo, kuća, nešto zemlje, plaćajte koncesiju i radite. Od dvije tisuće i tristo stanova u Kninu još otprilike 600 je u vlasništvu države, jer država to još nije riješila. Dok je s kućama bilo nešto drugo – ili je kupite od države koja je kupila od vlasnika, kao što sam ja uradio, ili su je kasnije dobivali kroz materijal kroz Zakon o posebnoj državnoj skrbi – kazuje Šimo, samo, nije to sve tako jednostavno, veli, jer, rekli smo – i oni kojima su "kuće napravite" pate se po Europi.
– Najveća je problematika stambena. Dosta je nadošlo ovih naših iz Drvara. Vraćali se Srbi u Drvar, pa oni došli amo. Njima je napravljeno gore u Golubiću naselje, i to je ni na nebu ni na zemlji, nikakve tu infrastrukture nema, gore je smrad, jezero. Sto i dvadeset kuća tu ima, a mislim da još nisu imovinskopravno riješene. I dosta je naroda odatle otišlo van – konstatira.
Srećom, razlog nisu međunacionalni odnosi. Šimo predstavlja pripadnike HVO-a i vodi njihovu, kako reče, krovnu udrugu u Kninu, pa kad on tako kaže...
– Moji su ovdje susjedi Srbi, moji prijatelji, i nikakvih problema nema. Ima i među Hrvatima ljudi koji potpiruju neke stvari za "Oluju", a što nama to treba? Normalno živimo Hrvati i Srbi, i jedni drugi uradimo što treba. Mi smo Thompsona javno pozvali, bio je i Marko (gradonačelnik Marko Jelić, op.a.) tu, a onda čujem poslije Thompsonovu izjavu da on nije pozvan!? Da se razumijemo, u svakom žitu ima kukolja i uvijek se nađe netko tko će isprovocirat, a uvijek vam provociraju oni koji veze nemaju ni šta je to "Za dom spremni", ni ustaše. Ma, balavurdija – sedamnaest, osamnaest godina – jasan je Šimić.
Gdje poduzetni Šimo vidi perspektivu?
– Ovo je inače poljoprivredni kraj. Kad sam posto direktor, na staroj tržnici dvije druge, treće, ja sam imo toliko prodavača da za njih nisam imo štandova. Dolazilo je ljudi iz Splita koji su tu prodavali, a sad nemate nikoga živog. Domicilno stanovništvo, većinom srpsko, je ono koje se bavi poljoprivredom i tu je perspektiva najveća. Biskupija je Kalifornija, tu su dvije-tri žetve, to je bogatstvo, ali to se ne radi. Upravo suprotno, evo vam socijala, sjedite kod kuće, a ima ljudi koji imaju pet-šest članova u obitelji, i onda on ne mora radit ništa. A ja sam bio direktor, imo sam na sebi odgovornost deset, dvadeset ljudi, moro sam radit, a imo sam sedam-osam tisuća kuna. Sedamsto kuna po osobi, tri-četiri takve naknade, eto ga na četiri tisuće kuna i onda ode na crno, na gradilište, pa zaradi još dvije, i da radi ne može više od toga zaradit – veli Šimić, koji tvrdi – a čovjek zna znanje – da Knin i okolica imaju perspektivu i u stočarstvu i malom, privatnom poduzetništvu, jer prošlo je, objašnjava, "vrijeme mastodonata, TVIK-a (današnji DIV, op. a.), koji je prije imo pet-šest tisuća, a danas je tu tristo radnika".
– Mala firma, kad joj jedan poso propadne, lakše se prilagođava tržišnim uvjetima, lakše joj se prebacit na neku novu proizvodnju, veliki su sistemi zafrkani – na kraju će Šimo.
A u Kninu su, općenito, zbog onoga što se tu događalo devedesetih, sve relacije – zafrkane. Dragoljub Čupković bio je vijećnik SDSS-a u Gradu, u Županiji, predsjedao kulturnim društvom "Prosvjeta", a onda se razišao s Miloradom Pupovcem zbog Karamarkova prebjega Mirka Raškovića. Čupković je bez dlake na jeziku. Cijeli rat je proveo u Kninu, u pobuni nije sudjelovao i, kako kaže, nije aboliran kao mnogi njegovi bivši politički kolege – jer nizašto nije ni bio kriv. I zato je nakon "Oluje", sa ženom Hrvaticom, ostao u stanu od 42 kvadrata.
– A govorili su mi za vrijeme rata – uđi slobodno u veći, u oni koji su napuštali moji susjedi Hrvati. Ma, ni na pamet mi to nije palo! Ući u tuđe!? Imam rješenje za ono što imam – i to je moje. I poslije "Oluje" svi koji su doselili u zgradu – prekrajali su stanove, širili se spajajući ih, a ja i još jedan susjed Kninjanin ostali smo gdje jesmo. I kad sam kasnije bio u Poglavarstvu, kažu, Čupo, što nisi ušo u pinku veći; ma daj, velim, kanite me se – govori moj sugovornik kojem spaljenu kuću u rodnom mu selu Oton Benderu pored Knina, i to najvjerojatnije zbog njegove istinoljubivosti i dosljednosti, ljudske principijelnosti – ni do dana današnjeg nisu obnovili. I zato ga boli ta teška nepravda. I o njoj i predsjednici pisma piše.
– Kuća mi je zapaljena jer sam Srbin, neće da mi je obnove jer sam Srbin, a predsjednici Grabar-Kitarović sam pisao da bi mi možda bila obnovljena da sam bio četnik. I ništa mi njeni činovnici nisu odgovorili. Ja sam ostao ovdje, nigdje se nisam mrda. Zapale mi kuću dvadeset dana nakon "Oluje", kao, ko ga jebe, nek ide i on, a na meni, Saša, dokazano, nema nikakve krivice – podvlači Dragoljub koji je prisustvovao obilježavanjima "Oluje".
– Neki su mi zamjerili, kao, ti bi iša na "Oluju". Ja sam bio među prvima kad su bile klape – što volim, kad je bila likovna izložba; nisam išao na polaganje vijenaca i na neku feštu jer je to trajalo nekoliko dana – kaže Dragoljub, pa veli da ga muči to što se svakog petog kolovoza nanovo otvaraju stare rane.
– Tada se komemoriraju žrtve i ovdje i tamo u Beogradu. Onda u Knin dođe Mesić – zvižde mu, dođe Milanović – zvižde mu, i tu se opet stvaraju podjele. Ja sam čak figurativno rekao, ja bi Zdravka Mamića zovnio, donirao je NK "Dinari" novce, to jest Josipi Rimac, i onda kažem, ajde zovnimo Mamića. Znaš da je on pjevao na svadbi Kovačića onu od Miroslava Ilića "Smej se smej, uvek se smej"? E, pa računam, kao takav, zabavit će i jedne i druge. Zafrkajem se, naravno, ali, velim ti, dosta je podjela.
Srećom, i profesor Čupković, koji je odgojio generacije kninskih srednjoškolaca, slaže se da međunacionalni odnosi štimaju.
– A znaš zašto? Zato što je narod pametniji od političara. Političari huškaju narod, i to je problem. Taj Josipin projekt Thompsona – to je projekt "što gore, to bolje". Da imaš kazalište, da imaš neki kulturni dio; nego, dođu tu neki ljudi sa strane pa urliču "Za dom spremni" i pale srpsku zastavu, a to ne doprinosi pomirenju, a mi ne smijemo cijeli život provesti u svađi. Netko živi za taj dan da dođe ovdje, najede se, napije i arlauče. Jedan premijer, jedan predsjednik, Milanović, Josipović, nije bitna opcija, da dožive uvrede zbog toga... Moramo stvarati neku pozitivnu klimu, jer moramo misliti što ćemo i kako dalje – poručuje miroljubivi Čupe.
No, problem su uvijek usijane, a prazne glave, koje se ne libe izmišljati, podmetati, napadati...
– Ružan je osjećaj da netko na taj dan upire prstom u tebe, ej, trofazni, četniče, i to neki krkan. A moja žena Hrvatica ovdje uz mene ostala! I sad jedanput došla u Općinu i napiše na nekom zahtjevu molba, a nju referentica ispravlja i kaže joj: "Gospođo, ne piše se molba, nego zamolba na lijepom hrvatskom jeziku." A ta koja joj to govori je Srpkinja od Kistanja, a moja žena je iz centra Hrvatskog zagorja i ona nju uči hrvatskom jeziku! – širi ruke moj sugovornik, pa veli da ljudskoj koristoljubivosti i gluposti nema kraja.
– Ja sam za vrijeme rata imao problema, žena Hrvatica, sestra udana za Hrvata, ali sam im rekao – kanite se. Netko je uvučen u gluposti jer je jednostavno morao ići, ili si imao sreću pa si se izvlačio. Ja imam pola kile papire za bolesti ove i one, ne znam što mi sve nisu dali da izbjegnem vojsku. U stanju sam kao čovjek razgovarati, ako treba i prepirati se za neka svoja prava, ali uzet pušku da ubijam, e, od od toga i tih – nisam! I zato sam svojim klincima tada rekao: "Ovo nije vaš rat. Ajte vi studirat, vi u ratu završit nećete!" A jedina je varijanta tada iz Knina bila put prema Srbiji. Poslao sam ih u Novi Sad, to je multikulturalni grad. Ja ih nisam dao u rat, pa neće oni pucat na svog brata od tetke u Zadru ili u Varaždinu. I sad, zamisli ti, ja koji s tim nikakve veze nisam imao, ja sam toj garnituri oko Rimčeve smeta, a nije neki ministar industrije Krajine s kojim su oni politički trgovali. Jel' ti jasno na koji se način Kninom vladalo, i zašto je moralo doć do promjena – objašnjava mi Dragoljub.
A hoće li s promjenom vlasti u Kninu zaživjeti i dvojezični natpisi, pitam. Oni su svugdje po Europi civilizacijska tekovina.
– Zakon kaže ako manjinskog naroda ima preko 30 posto, onda ima pravo na dvojezičnost, ali sad prođi kod "Prosvjete" i vidjet ćeš da je ćirilični natpis na ulazu išaran. Bili su na jednom mjestu nacrtali slovo "u" i onda su poslali komunalne redare pa se to uklonilo, ali ćirilični natpis na ulazu je još zatamnjen. I sad ljeto je, tuda i turisti prolaze, to šteti i gradu Kninu i državi. Ja nisam jugonostalgičar, ali tada se vodilo računa o nacionalnom ključu. Hrvata je u to vrijeme u Kninu bilo između 13 i 15 posto, 85 posto je bilo Srba, a ostalo su bili Jugoslaveni. Međutim, ključ, paritet – je postojao: Hrvati su držali Splitsku banku,
Srednjoškolski centar je vodio Paško Paić, u "Otpadu" je bio Martinović, direktora je bilo Hrvata, i gledalo se, u ono doba, jesi li kvalitetan ili nisi. Ja znam pet-šest Kninjana koji su Hrvati, a navijali su za Zvezdu, a ja sam kao Srbin navijao za Hajduk i vodio klince iza Plinare – sjeća se s nostalgijom Čupe, koji danas, veli, slabo prati sport jer se pretvorio u biznis, a biznisom diktira prljava politika raspršena u sto i šezdeset stranaka.
Kako vidi svoj Knin u budućnosti?
– Volio bih da se otvore neki pogoni, jer da je toga bilo, da su se oni otvarali, a ne crkve od tisuću i dvjesto sjedećih mjesta – protiv kojih, inače, nemam ništa – ne bi otišlo pet iljada ljudi odavde. To ti je to.