Sveti Nikola, smiluj nam se: U Kistanjama ničeg osim socijalne pomoći, 20 godina nakon dolaska Janjevaca

Janjevačka zajednica prošle je godine nizom događanja obilježila dva desetljeća dolaska u Kistanje na svoja nova ognjišta. Uoči obljetnice proglašen je blaženim fra Serafin Kodić Glasnović, pa je proslava njegove beatifikacije, kao prvog blaženika u dugoj i mučnoj povijesti Hrvata iz kosovskog Janjeva, dala dodatni svečarski impuls svemu što je uslijedilo. Uz simbolična, gotovo zanemariva sredstva koja su izdvojena iz državnog proračuna za tu obljetnicu i to (kakvog li paradoksa) uz pokroviteljstvo Vladina Ureda za iseljene Hrvate, postiglo se mnogo.

Nebeski zaštitnik

Organiziran je susret klapa i veliki znanstveni skup koji je okupio pet znanstvenika što su, svaki u svojoj domeni, govorili o vlastitom viđenju i povijesnom značaju dolaska janjevačkih Hrvata u Kistanje. Upečatljiv je, tom prilikom, bio govor demografa Stjepana Šterca koji je, kao nekadašnji zamjenik Jure Radića, ministra obnove i razvitka, preuzeo operativnu provedbu Vladine odluke o doseljenju janjevačke zajednice u Hrvatsku. Posebno svečano bilo je i za blagdane sv. Nikole, nebeskog zaštitnika kojemu se Janjevci utječu svakodnevno, a napose, kao malo koja sredina, dva puta godišnje – 9. svibnja i 6. prosinca. Snimljen je dokumentarni film, a u Kistanjama je otkriven i spomenik Gojku Šušku, ministru useljeništva i ministru obrane u razdoblju stvaranja hrvatske države. Smatraju Janjevci da se kao pojedinac najviše zauzeo za dolazak njihovih obitelji u taj kraj. Ne mogu mu zaboraviti ni bliskost i odanost njihovoj zajednici još dok su u Kanadi dijelili iseljeničke godine, ma što god, kažu, tko mislio o tome.
Obljetnica se, na određeni način, "prelila" i u ovu godinu. Iz tiska će uskoro izići knjiga koja će objediniti radove autora što su sudjelovali na lanjskom znanstvenom skupu. Ako Bog da, vele, bit će promovirana na blagdan "ljetnog" sv. Nikole. Janjevački vjernički puk, osim toga, u listopadu čeka i zahvalno zavjetno hodočašće u talijanski Bari iz kojega su u Kistanje stigle moći sv. Nikole biskupa u znak 7-stoljetnoj vjernosti svecu. Jedine su to relikvije sv. Nikole biskupa u cijeloj Hrvatskoj, pa se ozbiljno promišlja i o tome da prelijepa crkva sv. Nikole u Kistanjama koja dominira cijelim krajem postane svetište hrvatskih povratnika i novo odredište hodočasnika.

Nema ni zemlje...

Osim intenzivnoga duhovnog života, međutim, malo je što u Kistanjama danas tako živo i bogato. Pod teretom nagomilanih problema koje su dosadašnje vlasti, koliko lokalne - toliko i nacionalne, pometale pod tepih, novo desetljeće Janjevcima je u siromašnom zagorskom kraju otvorilo nove kušnje. Mnogi su pokleknuli. Potvrdili su nam to svi naši sugovornici, među njima i don Ivan Perković, župnik kistanjske Župe Prikazanja Blažene Djevice Marije koja, zanimljivo, spada u zadarsku Nadbiskupiju. Pokojni nadbiskup Ivan Prenđa silno je, govori, volio tu župu i pomogao obnovi crkve u njoj. Kroz godine su Kistanjama, prisjetio se don Ivan, prodefilirali brojni političari, ali od njihovih obećanja o boljem životu Janjevaca, malo se toga ostvarilo. Skoro ništa.
- Vjera je uvijek nosila ovaj vrlo pobožan, skroman i vjeran narod koji se srodio s krajem u koji se doselio. Zavoljeli su ga. Mladi bi danas htjeli ostati u Kistanjama, ali ih ekonomska situacija i nemogućnost zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba tjera da odu odavde. Stambeno su nezbrinuti, svake godine od tradicionalnog sezonskog posla sve teže preživljavaju. Skoro 70 posto župljana je nakon sezone na socijalnoj pomoći i dječjem doplatku. Što se zaradi - uglavnom se potroši do Božića. Najteže je preživjeti od siječnja do svibnja. Ni u što se ne investira. Nekoć su ovdje bile dvije tvornice. Nadali smo se da će proraditi i da će se u njima zaposliti ljudi u punoj životnoj snazi, ali ništa se po tom pitanju nije poduzelo. Nema ni zemlje da bi se njome bavili. Naše obitelji su brojne, u prosjeku je po kućanstvu pet članova. Otprilike je 1250 župljana, a njih 600 je mlađe od 18 godina. Istina je da je to jedna živa, mlada zajednica. Ipak, djeca rastu, žene se, udaju, a zajednički se život ne može početi u jednoj sobici u kući. Kad dođu djeca - pogotovo. Zato odlaze trbuhom za kruhom, ali uvijek žale za Kistanjama. Taj bi biser janjevačke tradicije i vjere koja je ovdje toliko jaka i koja ljude drži na okupu valjalo sačuvati. Samo da je osigurati ekonomsku sigurnost - nitko iz Kistanja ne bi se odselio - uvjeren je don Ivan koji je župu preuzeo od don Nikole Dučkića, dugogodišnjega duhovnog pastira Janjevaca i živuće legende. I don Nikolu, inače rođenog Janjevca, zatekosmo u župnoj kući. Sve gušći snijeg koji je počeo padati na kistanjske krovove vremešnog, ali vitalnog svećenika nije spriječio u obilasku obližnje crkve.

Kako do auta?

Za razliku od priobalnih mjesta, snijeg u Kistanjama nikoga nije omeo. Komunalce ponajmanje. Uhvatili su se lopata i čišćenja ulica sretni, rekoše nam, što imaju posla. Oni koji primaju platne liste rijetki su među njihovim sumještanima. I učenici kistanjske osnovne škole čiji su roditelji u kategoriji zaposlenih mogu se, tako reći, prebrojiti na prste. To je jedan od ključnih razloga zbog kojeg iz Kistanja iseljavaju cijele obitelji, drži ravnateljica Sanja Marasović Stručić.
- U posljednjih šest-sedam godina izgubili smo 110 djece. Svojedobno smo imali 306 učenika, a sada ih je, po najnovijim podacima, 196 u 18 odjeljenja i to u mjestu gdje još uvijek ima više rođenih i krštenih nego umrlih, što je samo takav kuriozitet. Odlaze ljudi. Nad tim se valja zabrinuti i poduzeti nešto, a nikako se samo čuditi. Vi ste sigurno došli autom. Naravno da jeste jer se ni jednim drugim prijevoznim sredstvom ne može doći u Kistanje. Vlak više ne vozi, autobusne linije ne postoje. Ljudi koji žive u Kistanjama i koji žele raditi - ne mogu doći do posla ako nemaju vlastiti auto. A s druge strane - od čega će ga kupiti ako ne rade zadnjih 10 godina?! Zato s obiteljima odlaze tamo gdje nađu posla - objašnjava ravnateljica kistanjsku zbilju.
Ujedno je ponosna na obrazovni standard u svojoj školi. Škola dobro surađuje s Općinom. Neovisno o toj suradnji, u realizaciji su čak dva projekta koje, veli, financira Europska unija. Za energetsku obnovu školske zgrade za koju će biti izdvojeno oko 3,5 milijuna kuna potpisat će se uskoro ugovor s izvođačem. Nakon toga stižu skele i do proljeća bit će kao nova. Drugi je takozvani Multi-kulti projekt robusnog i teško razumljivog naziva "Organizacija i provedba projektne nastave integrativnog pristupa poučavanju u sklopu projekta Festival multikulturalnosti - razvojem interkulturalnih kompetencija do umijeća komuniciranja". Uz OŠ "Laslovo" kraj Osijeka, OŠ "Dežanovac" kraj Daruvara - i OŠ "Kistanje" će, da pojednostavimo bit projekta, obučiti nastavnike triju škola znanjima i vještinama koje će prenijeti na svoje učenike, sve kako bi pridonijeli multikulturnom ozračju u svojoj sredini, a i mnogo šire. Pokazat će kasnije najmlađe generacije kistanjske mladeži i na državnoj razini što znaju i umiju i čemu ih je "Multi-kulti" naučio. A spomenula je ravnateljica Marasović Stručić i tiskanje novina, i folklorni ansambl. Bit će još sadržaja.
- Sve ćemo detaljno predstaviti na konferenciji za novinare u drugoj polovici ožujka. Poslat ćemo vam poziv. Računamo da ćete doći - otvorena je i izravna bila ravnateljica.

Prespora administracija

Za posjet obitelji Karamatić koja je dobila prvu ovogodišnju prinovu u Šibensko-kninskoj županiji, pak, zamolili smo logističku potporu Roka Antića, sveprisutnog kistanjskog donačelnika, mladog čovjeka koji je svojoj janjevačkoj subraći sve - i referent za sva moguća pismena i prepiske, i prijatelj koji će ih najbolje razumjeti, i suputnik, i supatnik. Baš je zato Roko vjerodostojan sugovornik, ugodan, ali i izravan, bez dlake na jeziku. Prisjetio se kako je svojedobno, kada se njegova obitelj preselila iz Janjeva u Hrvatsku, mijenjao škole i gradove da bi se konačno skrasili u Kistanjama.
- Moja je sestra Tereza u osam godina promijenila sedam osnovnih škola, a ja, kao stariji, nešto manje. Možete li zamisliti kakav je to šok za djecu taman se sviknuti u jednoj sredini, upoznati kvart i autobusne linije, steći prijatelje, naučiti imena nastavnika... a onda sve to biti primoran napustiti?! Eto, takvim traumama su naše obitelji ponovno izvrgnute. Odlaze iz Kistanja jer za njih ovdje nema budućnosti. Nedavno nas je napustila 15-člana obitelj Filić jer im je egzistencija bila ugrožena. Sad se na preseljenje u Knin sprema još jedna 8-člana. Napuštaju državnu kuću koja je podignuta na privatnom terenu. Taj se apsurd ne da tako lako riješiti. Administracija je prespora, a ljudi se, uz bitku za preživljavanje, ne mogu boriti i sa stambenom neizvjesnošću i još usporedno ratovati s činovnicima. Postoji još jedna državna kuća u Kistanjama gdje bi se, bez problema, mogli trajno nastaniti. Resorne sam urede upozorio na to, dapače i poslao im fotografiju etažiranog objekta, ali dok se taj tromi službenički aparat pokrene, obitelj će odseliti. Mučno je, vjerujte, sve to nemoćno gledati - oteo se Antiću težak uzdah.

Samo da je posla

Na putu do odredišta napadalo je poprilično snijega. Prekrio je ugaženi sloj od prethodne noći. Jedva nas je mimoišao pokoji automobil. Od autobusa ni traga. Linija za Šibenik nema, potvrdio je i Roko ravnateljičine riječi. To je, dodao je, jedan od razloga što dobar dio mladih iz Kistanja koji se ne vide u kninskoj gimnaziji ili nekom od malobrojnih strukovnih smjerova u najbližem gradu, upisuju srednju školu u Zadru. Drugi je razlog što u Šibeniku ne postoji đački dom, a troškove privatnog smještaja njihove obitelji ne mogu pokriti. Mnogi se više ne vrate. Na sreću, to nije slučaj sa Franjom Mazarekićem koji vodi restoran "Burnum" na samom ulazu u Kistanje. Nemalo se novca uložilo u obnovu ugostiteljskog objekta koji i prostorno, i sadržajno ima turističkog potencijala. Ali i Franjina budućnost i ostanak ovisi o tome hoće li se restoran naći na turističkoj ruti.
Konačno i mi stigosmo na krajnju točku naše rute - topli dom obitelji Karamatić. Rastrčao se oko nas dječačić, najstarije od, nazdravlje, četvero djece Marije i Jakova.
- Ja sam Bernard i ja sam iz Hrvatske. A ovo je David – gordo nas je s vrata uputio razigrani 4,5-godišnji mališan i pokazao usnulu bebicu u kolicima, prvo ovogodišnje novorođenče u županiji. Velikim plavim očima radoznalo je pridošlice iz očeva krila promatrala 2,5-godišnja obiteljska princeza Brigita, dok se 1,5 godišnji Luka skrivao od pogleda, zaronivši kovrčavu glavicu u zagrljaj bake Kate. Čvrsto nam je stegao ruku i, na svoje potomke, ponosni djed Franjo.
U kratkom razgovoru s domaćinima Karamatići su u više navrata naglasili kako su Kistanje divna sredina za odgoj djece i njihovo odrastanje općenito, kako se međusobno pomažu sa susjedima i kako za sreću ne treba previše.
- Mi ne spadamo u one koji se boje života i odgovornosti. Posla.... Samo da je posla. To je jedino što nam nedostaje - sublimirala je Marija u jednu rečenicu sve probleme mlade kistanjske generacije. U međuvremenu se probudio i David, taman za obiteljsko fotografiranje.
- Samo da nam je više ovakvih obitelji - sa žalom je pri izlasku iz kuće Karamatića kazao Roko.
I Roko nas je na kraju pozdravio. Čekali smo u međuvremenu dok odgovori na nekoliko telefonskih poziva. Stigli su ljudima, razabrasmo iz razgovora, ogromni računi za vodu, žale se na neažurne provjere vodobrojila, traže da se zauzme za liste čekanja na stambeno zbrinjavanje, raspita o proceduri uknjižbe imovine... Snijeg mu se počeo hvatati po reveru kaputa.
- Eto, do iduće prilike. I ne čekajte sretniju jer tko zna kad bi se onda vidjeli - nasmiješio se i požurio put općinske zgrade. Jedva mu stigosmo reći - doviđenja!