PRVI DIO
Riječ je o pravom fenomenu - dobar dio dvadesetog stoljeća Split su i doslovno kruhom hranili pekari iz Miljevaca, visoravni pored Drniša između Krke, Čikole i Promine, sedam sela poznatih u hrvatskoj povijesti kao postojbina knezova Nelipića, posljednjega hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića i kardinala Jurja Utišinovića, ali i franjevačkog samostana Visovac.
Pored važnih osoba nacionalne povijesti, Miljevci su dali i generaciju poznatih obrtnika pekara koji su od kraja 19. do osamdesetih godina 20. stoljeća "preplavili" Split, ali i srednju Dalmaciju.
Svojevrstan je to kuriozum koji je zaslužio nekoliko mjeseci novinarskog istraživanja i razgovora s protagonistima i potomcima ovih vrijednih ljudi koje su Splićani prepoznavali i zapamtili po vrhunskim proizvodima od samo četiri sastojka: brašna, kvasa, vode i soli.
Pokušali smo sastaviti posvetu ovim valjanim ljudima, ali i odgovoriti na pitanje kako su baš Miljevčani odlučili krenuti put Splita i zbog čega su izabrali baš taj tegobni zanat, koliko ih je bilo, kako su radili, zbog čega su bili cijenjeni i zašto nasljednici nisu nastavili posao očeva... Povijest ovih obrtnika koji su dali i nekolicinu zaslužnih građana Splita vrijedna je spomen-obilježja na nekom gradskom zidu!
U znanstvenom radu povjesničarke umjetnosti dr. Nevenke Bezić-Božanić o obrtnicima i zanatlijama u Splitu 1897. prema prezimenu možemo prepoznati barem trojicu pekara s Miljevaca: navode se Ante Jukić, Filip Kulušić i Rikard Lovrić.
Posljednja miljevačka pekara zatvorena je prije samo dvije godine - poznati "Ivić" u Senjskoj ulici - punih pet desetljeća opskrbljivala je Varošane, a otvorio ju je Mate Ivić (79), da bi nakon njegova odlaska u mirovinu posao preuzeo brat Ivan Ivić (69).
- Brat Mate u Split je došao na pekarski zanat 1959., učio je zanat kod Mate Vatavuka, a ja devet godina kasnije. Osnovnu školu završio sam u rodnim Drinovcima, a potom u Splitu Srednju školu učenika u privredi "Mate Golem", koja je trajala najprije dvije, a poslije tri godine.
Na Miljevce je po mene brat poslao svog radnika Matu Lovrića i kad sam došao u pekarsku školu, očekivao sam da ću tamo naći samo mog susjeda i imenjaka Ivana Ivića, a našao sam i Marka Perčina, Božu Sušića i Iliju Dželaliju, s kojima sam na Miljevcima išao u školu.
Ujutro sam išao na nastavu, a noću sam šegrtovao kod brata. Počeo sam s metenjem pekare i čišćenjem krušne peći, pa polako učio zanat, ali to je u tadašnje doba bilo mukti. Šef bi ti kupio knjige za školu, nešto robe, dao kakav džeparac. Tek kad si izučio zanat, dobio bi plaću. Ovakav put poput moga prošlo je devedeset i devet posto naših pekara.
Sjećam se kad sam tek došao, brat je unajmio pogon u Ruže Puljić, a to je bilo Ispod ure kraj Pjace, preko puta lokala "Dva Bračanina", a onda smo nakon tri mjeseca prešli u Senjsku, gdje smo ostali pedeset godina.
Negdje sedamdesete zabranili su peći na drva i prešli smo na peći na lož-ulje, koje su mogle izbaciti i duplu količinu kruha. Otišao sam u vojsku pa se 1972. vratio u bratovu pekaru, a uz to sam završio večernju Prometnu školu, pa se zaposlio u "Konstruktora", najprije kao šofer, a onda dispečer.
Ostao sam tamo deset godina i 1988. opet sam se vratio u pekaru, gdje sam petnaest godina bio zaposlen kao radnik u brata, a kad je on išao u penziju, otvorio sam obrt na sebe i vodio pekaru još petnaest godina, dok i meni nije došlo vrijeme za mirovinu. Zadnjih godina zaposlio sam sinove, jedan je radio u pekari, a drugi razvozio. Nas tri iz kuće. Hvala Bogu, danas rade druge poslove, puno normalnije - priča nam Ivan Ivić, navodeći tri bremena pekarskog zanata: rad noću, vrućina i fizikala.
Pitamo Ivića je li im velika "Prerada" bila konkurencija.
- Ne, dapače. Mi smo imali svoje mušterije, ljudi su znali da je kvaliteta našeg kruha i peciva bila vrhunska, puno njihovih pekara dolazilo je kod nas po kruh. A i Varošani, kad bi preselili u druge kvartove, još uvijek bi autima dolazili u nas po kruh - veli.
Desetljećima mu je dnevni raspored bio sasvim drugačiji nego ostalim ljudima: radilo se od jedanaest navečer do osam, devet sati ujutro, obavio bi što bi trebao po gradu, u podne i po ručak, potom bi išao na spavanje do šest popodne i onda sve iznova.
- Kad samo otišao u mirovinu, trebala mi je dobra godine i po da se vratim u normalan dnevni ritam. Samo su nam tri dana u godini bila slobodna; Božić, Uskrs i Nova godina, nikad to nije bio zanat za koji bi se netko otimao, ali teške životne prilike su nas prisilile. Tako su se Miljevčani raširili po Splitu i okolici, kako bi koji dolazio, započinjao bi šegrtovati u onog koji je prije otvorio pekaru.
Čini mi se da su sedamdesetih godina bili na vrhuncu po broju pekara u Splitu. Nije da se baš moglo birati i puno ih se, pa i ja, pokušalo izvući iz toga. Mnogo ih je mislilo da je riječ o unosnom poslu, ali kad su vidili koliko se i kako radi, bižali bi.
Nije se tada nitko obogatio na pekarskoj lopati, a kasnije su došli menadžeri, ali to je sasvim drugačija priča - iskren je Ivić.
Dobro se sjeća nekolicine tadašnjih miljevačkih pekara koji su imali svoj obrt: bio je Ivan Grabić tamo put Vidilice, Šime Puljić u Slavićevoj blizu tadašnjeg mlina, Ante Puljić u Plinarskoj, Mijo Samodol u Končarevoj, a brat mu Mijo držao je pekaru u Omišu, onda Jozo Vlajić, koji je otvorio najprije u Žrnovnici, pa na Škrapama, Mate Lovrić bio je na Vrhu Sućidra, Mirko Lovrić je iz Kaštela preselio na Špinut, Marko Perčin neko je vrijeme držao Grabićevu pekaru, pa je onda bilo četiri, pet braće Vlajića u Kaštelima, Mate Bubalo u Sućurcu...
U "Preradi" je radilo dosta miljevačkih pekara, pamti Ivana Skelina, Franu Pletikosu, oca nogometaša Stipe, pa Božu Samodola, Iliju Dželaliju, Matu Puljića, Antu Bubala, Petra Bubala, Matu Vatavuka...
Filip Sunko, djed dirigenta i skladatelja Vlade Sunka, otvorio je pekaru u Starome Gradu na Hvaru, a potom u Splitu. Vrijedi napomenuti kako je u društvu splitskih Miljevčana bio i Krsto Pilić, otac svjetski poznatog tenisača Nikole, također porijeklom s Miljevaca, koji ipak nije bio pekar, nego mesar.
- Miljevački pekari u jednom su trenutku "osvojili" Split; stvarala se tradicija koju je pratila kvaliteta i od obrta su izgradili zvanje ili poziv. Među sobom nisu patili od zavisti i konkurencije, rado su dijelili savjet i pomoć bilo koje vrste, među njima su vladali solidarnost i uvažavanje, pozitivan stav. Djelovali su avatarski, moj dida, recimo, nikad nije govorija da prodaje kruv, nego bi kazao da se ljudi "služe kruvon" kod njega - prisjeća se Anđelko Vatavuk (75), inženjer strojarstva, unuk jednog od najpoznatijih prijeratnih splitskih pekara, Jakova Vatavuka, čija je pekara bila na dnu Radunice, točno na mjestu današnjeg parkića s klupama niže Duplančića dvora.
- U spomen na svoga didu i te generacije vridnih ljudi donekle sam istražio povijest miljevačkih pekara i tehnologiju proizvodnje kruva i peciva. Tako znam kako su u Splitu nekoć postojali pekari i slastičari poput Fabrisa, Prezzija, Kovačića, Nutrizija, Kirigina, Svirčića, Jakasovića, Tvrdića...
A onda su u jednom trenutku po splitskim kalama osvanula imena nove generacije pekara, porijeklom Miljevčana: Vranjkovića i Vrankovića, Vatavuka, Puljića, Grabića, Božića, Ivića, Kulušića, Sunka, Bubala, Bačića, Malenica...
Bilo ih je na desetke, a njihovo ovladavanje zanatom bilo je jednostavno; majstor pekar uzeo bi za pomoćnika momka iz Miljevaca i onda bi se neki od njih nakon nekog vremena osamostalili. Njihov uspjeh u Splitu nije bio slučajan, utemeljen je na vještini i kvaliteti, za razliku od nas danas, ljudi su u ono doba znali što je kruv - objašnjava Vatavuk.
Njegov dida Jakov bio je 1888. godište i pekarski je zanat izučio kod Kalebote u Šibeniku, gdje je došao po preporuci tadašnje moćne miljevačke obitelji Skelin.
Sa 17 godina otisnuo se u Ameriku, u New York pa u Chicago, gdje je 1906. godine postao industrijski radnik.
- Zaključio je: "Ovde kruva od kruva nema!" Tamo je sve išlo na traci. Radio je i u Pittsburghu u čeličani, a potom je kod Chicaga otvorio svoju mlinicu i svratište. Počeo je skupljati kapital. Ostao je još pet godina i vratio se u Dalmaciju tražiti suprugu. Oženio se za moju baku Anđelku Peričić-Uzinić i kad se želio vratiti natrag, izbio je Prvi svjetski rat i u Trstu ga je regrutiralo, rasporedilo ga za telefonista.
Nakon rata prodao je sve u Americi i ušteđevinom kupio prilično prostranu kuću u Radunici u kojoj je otvorio pekaru. Primijenio je djelomično američku metodu: uzeo je električnu miješalicu, a kruh je pekao na drva.
Radnici iz pekare sjedili su s njegovom obitelji za stolom, to mu je bilo veoma važno. Najprije bi jelo uzimali oni, pa on, a onda svi ostali - kaže Anđelko Vatavuk, dodajući kako su miljevačke pekare u Splitu, osim rodbinskih veza, u zajedništvu držala i kumstva na krštenjima i vjenčanjima.
Iz poštovanja prema didi sabrao je sjećanja i iz priča još čuvenog miljevačkog pekara Šime Puljića, oca splitskoga gradonačelnika Zvonimira Puljića, pa pokušao prodrijeti u tajnu ovih valjanih zanatlija.
- U to vrijeme je svaka pekarska finesa imala svoj razlog. Tako dida nikad nije pekao kruh od brašna koje bi bilo mljeveno duže od sedam dana unatrag.
Bilo ga je idealno samljeti i odmah umijesiti, jer se izbjegavaju oksidacija i kvarenje. Uzimao ga je u Sokolića mlin koji je bio negdje tamo na raskrižju Tartaljine i Viške ulice. Pšenica iz "klasičnog doba" pekarstva i ova sadašnja imaju malo zajedničkog u smislu nutritivnih vrijednosti.
Bila je i razlika je li mliveno kamenom jer kamen u pšenicu otpušta kalcij, mikronske količine, ali ipak radi razliku. Tisto je trebalo primisit tri puta, a to se radilo na daski pokrivenoj čistom bijelom tavajom, malo naboranom, to se reklo "s pjeton".
Tri kvasanja i premjesa daju najbolju kvalitetu i okus. Trebalo je znati i smjestiti kruh u krušnu peć na drva, što je također bila vještina, a radilo se drvenom palom. Štruca je prije pečenja težila točno 127 deka kako bi nakon pečenja ostalo kilo. Da, tada je kilo kruva težilo kilo...
A radili su sve ovo: klasični crni kruh na kojem su se vidile šćame - ljuske, mekinje pšenice, šegala je kruv s 30 posto raži, posuta anježom – anisom, a dida je za to nabavljao suražicu s Mosora, s tim su se radile i bublice od 15 deka.
Onda su pekli mezalune u obliku polukruga, kornet je bio s onim stošcima, onda malu štrucu od po kila, pa pletenice velike i male...
Jedno vrime je radija i krafene u koje se nije "injektirala" marmelada kao sada, nego se tvrda marmelada od šljiva stavljala u tisto. Dida Jakov je bija gazda, ali u to vrime to nije značilo šta i danas: ako si bija poslovođa, ti si radija i svoj posal i kontrolira ostale. Osim butige u Radunici, imali smo i butigu priko puta Mikačića željezarije u Domaldovu ulicu - ispričao nam je Anđelko Vatavuk.
Nastavlja se...