Boba (Slobodan Bašić) i Runje (Boris Papeša), slobodno se to može reći, institucija su murterske pokladne povorke. "Obukivaju se u bake otkad znaju za se", a obojica su 52. godište, u povorci zajedno nastupaju od ranih 70-ih i nikad, ali baš nikad nisu izostali. Čak ni onda kad je Boba tek izišao iz bolnice. Izmislili su masku (Dječji vrtić) u kojoj je Boba mogao ležati. Njih su dvojica najstarija još uvijek aktivna maska. I ove će se godine preobući, ali još ne znaju u što. U političare, kažu, neće, jer nikad nisu ni bili politička maska, "uvik smo bili bake".
- Pere i Pravo su starija maska od nas, ali ne obukivaju se zadnjih pet godin' – kaže Boba, a Runje domeće da je u početku bila ekipa u sastavu Ante Jelić Brico, Veljko Donđivić Vega, Mile Skračić Nene, Boba i Runje. Godinama su se obukivali zajedno i ostvarili doista zapažene maske koje su redovito dobivale prve nagrade. Prisjećaju se "bezglavih", alkara, sumo boraca, samuraja, Lepe Brene i Slatkog greha… Teško je sjetiti se koje godine je koja maska nastupila, kao i koje godine se ekipa raspala, ali Boba i Runje ostali su vjerni pokladnoj povorci i "obukivat ćemo se dokle god budemo mogli" iako im je "mašta sve slabija".
- To je bilo drugo vrime. Počeli smo raditi u "Slanici" (najvećem hotelijersko-turističko-trgovačkom poduzeću na otoku, u kojem su obojica počeli kao konobari, da bi Runje 20 godina bio direktor hotela, a Boba šef restorana na Čigrađi u sklopu poduzeća, op.a.), na poslu su padale ideje. Svi su radnici u hotelu imali marendu i po' litre vina po glavi, a ja bi' in da' još po'. Unda bi se ženske maškarale, pokojna Markolfa, Iva Metodova, Draga, pokojna Kornelija, Marija Morić… i svi masovno u povorku i Hi Life – govori Runje.
- Nisu to bile povorke ko danas. Po mome sudu, danas je povorka puno bogatija i osmišljenija nego prije. Uvik je neka pojedinačna maska iskakala, ali je bilo i onih k'i bi se obukli u kaban i seli na kopačicu. Jedno vrime su kopačice čak bile i zabranjene, baš radi buke, a i uzimali su puno prostora a zapravo ništa nisu značili - priča Boba i kaže da je upravo njihova ekipa prva počela trošiti novac za izradu maske.
- Kad smo kupovali robu za bezglave u Robnoj kući u Šibeniku, a nismo tili nešto bez veze nego smo tražili robu koja lipo pada, i kupili cilu balu lana, pa kad smo prodavačici rekli za što nan triba, ona ni' mogla od čuda, vi ste ludi, rekla nan je, ovo kupujete za bake!?, a bilo je to puno robe, meni je žena poslin od toga sašila kostim - prisjeća se Boba, a Runje kaže da im je bala bila malo i da su morali "nadožuntavati" nekom drugom robom.
- A kad smo se obukivali u male vrtlare, po' Šibenika smo obašli i jedva našli robu.
- Ali smo je našli! I šešire! A sve je moralo biti zelene boje. A kako nismo trošili?! Kupija san harmoniku 77., 78. ili devete (E, čeka si popust, upada Boba. Ni nego inflaciju, odvraća Runje), i ta je harmonika svaku godinu išla u bake, nema 'ko je ni' posuđiva', i jedan put kad se prijatelju rodila 'ćer tili smo zapivati. Ali nema instrumenta. Kako nema, iman ja harmoniku! I ja doma po harmoniku, a kad je čovik zasvira, vraga, sve u njoj porazbijano. Posla' san je u Zagreb na popravak i platija 250 eura. Eto koliko smo za bake žrtvovali – pripovijeda Runje, a Boba domeće - sebe i imovinu!
Prisjećaju se godina kad su bake "'odile po kućama".
- Odmah poslin Nove godine počelo bi se obukivati u bake. To su bile grupice po desetak ljudi, mišana žensko-muška kombinacija, i ala po kućama, ali nije se ulazilo u kuću bez veze, uvik je neko bija blizak domaćinu. I unda, pogađanje, 'ko je 'ko. Ako bi se pogodila većina, ostali bi se otkrili. Obavezno je bilo ponuditi piti. Sićan se, jedan put smo se obukli u advokate Ive Šikin, Mate Juragin i ja, i od kuće do kuće. Nalili se k'o majke. U svakoj kući drugo vino i odnilo bi nas kvragun… – smije se Runje.
A prisjećaju se i zlatnih, što se zabave tiče, sedamdesetih i osamdesetih kad su se redovito po dva-tri put na tjedan održavali maskenbali, prvo u restoranu Kornat, a poslije na Lukama.
- Do osan uri uvečer sve je bilo krcato. Ulaznice su bile simbolične, igrala se tombola, birala maska večeri… Zabave su bile vrhunske, a ljudi su željni zabave, i sada, samo ih triba malo potaknuti – uvjeren je Boba.
- Kad smo bili Lepa Brena i Slatki greh najteže je bilo Habriću najti štikle i pokojnoga Zdenka naučiti da na harmoniki svira cunga-cunga. Popeli smo se na taracu iznad bivše "Corone" i održali "koncert". Imali smo nikoga vraga priko koga smo puštali muziku, ali tili smo i sami svirati. Onda je povorka išla sve od Pijace u Staromu Murteru do Betine. U Betini smo rekli da ćemo održati humanitarni koncert za izgradnju bazena, a Betinjani popizdili, da šta ih provociramo, da in se rugamo… – smiju se uglas, a na pitanje zašto se više ne ide u Betinu, Boba odgovara da u Betini Poklade nisu što su u Murteru. Mi bi došli, kaže, a tamo nikoga, mrtvo selo. Popili bi piće u Sayonari i nazad u Murter, a tamo sve frca od zabave.
Kažu, sve je to samo zabava. Nikad nisu težili nagradi. Bilo im je stalo da zabave sebe i sve oko sebe, da se narugaju sebi i drugima.
- Nikad nismo pokrili lice, uvik smo od sebe pravili budale. A isto je šteta što se više ne iđe u Betinu i što se ruta povorke skraćiva s godinama jer sad, kad povorka dojde na Hraminu, rasprši se – kaže Boba.
Za njih blagdan na Pokladni utorak počinje već ujutro kad se u Runjinoj konobi, u kojoj se i vodio razgovor s ovom dvojicom veterana murterske povorke, "navisi" fažol i maništra. Redovito je to ručak taj dan i "sobun uzmu litru do dvi lipoga murterskoga biloga vina. Unda nan pilu po putu u povorci." Mi se naližemo do sedan, osan uri, kaže Boba, i idemo doma, pojidemo od ručka šta je ostalo, jer sutra je korizmena srida, ne smi' se isti meso, i ležemo. Ali...
- Taj dan je sve dozvoljeno i taj dan nema predrasuda. Možeš u'vatiti žensku za guzicu, neće ti ništa – kaže Boba, a Runje se smije kako je - Boba jedan put uvatija svoju sestričnu za guzicu. Pa baš mene, svoju rodicu, rekla mu je, a Boba će njoj, a bogati na guzici ne piše čigova je.
Prije je nagrada bilo manje, ali su bile mnogo vrjednije. Mogao se čak dobiti i televizor. To je zato, kaže Runje, da bi se ljude potaknulo da sudjeluju u povorci u što većem broju pa ima raznih specijalnih nagrada.
- Otkad sam privatnik, već 17 godina, redovito dajem jednu nagradu bakama. Obično je to večera za šest ljudi, ali ako dođe veća ekipa, k'o što je ove godine došlo njih 15, svima dam večeru, a piće plaćaju. I drugi privatnici, uvjeren san svi, kako 'ko može, daju nagradu za bake, a od Pokladnoga odbora ovisi koliko će nagrad' skupiti. U principu, koliko se nagrad' skupi, toliko se podili. I to je dobro jer, na primjer, kod mene ti je sve u bakama - ja, sin, nevista i dičina. I žena se obuče, ali ufino, 'na ne voli biti gruba baka – smije se Runje.
