Sastali se opet 'Vukovi sa Svilaje': Obilježena 26. godišnjica osnutka Samostalne satnije Mirlović Polje (FOTO)

"Zovi, samo zovi, svi će Buzovi..." – mogla bi, umjesto "sokolovi", glasiti ona naša poznata budnica što se pjevala u Domovinskom ratu.

Jer kada se popneš na Svilaju, na 900 metara nadmorske visine, gdje im je zaseok – a položaje su držali i na 1300 metara, na Ivovoj glavici, ne na prvoj crti, nego, kako je to nadahnuto u ratnoj reportaži napisala kolegica Jordanka Grubač, na "fronti nulte kategorije" – onda shvatiš da je to jedno te isto – i Buzovi i sokolovi. Ali, grijota bi bilo zaboraviti i sve druge hrabre i ponosne "Vukove sa Svilaje" koji su tijekom Domovinskog rata prošli kroz samostalnu satniju Mirlović Polje, neka je Buzova u njoj bilo 80 posto. Bilo ih je sve skupa oko 350, u satniji koja je u svom ratnom sastavu uvijek imala oko 150 pripadnika, veli nam "ćato" – službeno se to reče referent općih poslova – Marko Vukušić.

– Početkom prosinca 1991. godine iz Operativne zone Split izdana je zapovijed da Samostalna satnija Mirlović Polje, koja se samoinicijativno okupila za obranu domovine, zaposjedne liniju obrane na Svilaji. U spomen na taj događaj, preživjeli "Vukovi sa Svilaje" su se okupili prvi put nakon rata, na 26. godišnjicu od osnutka, u školi u Drvenjaku, koja je uz pomoć Općine Ružić obnovljena i pretvorena ne samo u mjesto susreta i druženja, nego i u spomen-dom postrojbe. U kojoj se ne zaboravljaju ni slavni ratni put, u sastavu 142. pa 114. i 141. brigade HV-a, a do Oluje držali su od 6. mjeseca 1993. i bojišnicu na Miljevcima.

Sedam ih je poginulo

– Satnija je imala sedam poginulih te desetak ranjenih pripadnika, a od završetka rata do danas preminulo je 35 njezinih pripadnika. Postrojbom su zapovijedali: Joko Buzov, pok. Nikole, Mirko Buzov, pok. Josipa, Veljko Buzov, pok. Joke, Mirko Kušeta, pok. Ivana, i Božo Kušeta, pok. Marka – kazao je Vukušić.

– Spiza i sav ratni materijal se ode gonio na magaradima, mulama i mazgama. Drukčije se nije moglo prići, a mi smo položaje zauzeli marširajući pet kilometara pod punom ratnom opremom iz Pribuda. Spava san u tezi, staji, di su krave ležale, a kući san doša prvi put nakon 28 dana. Moj mali Josip, kojeg san onda ostavija u Solinu, ima je samo devet dana. A vidi ga danas, veći od mene, ljudina! – ponosan je Ivan Stanković, koji veli da mu ni danas nije ža ničega kroz šta je proša.
– Reka san tada sebi – iđen za svoje dite!

Oči mu se jedino orose suzama kad se siti pokojnog brata, koji je poginuo baš na Ivovoj glavi, u ožujku 1993. Nešto prije, 4. travnja 1992. u Baljcima, poginuo je i prvi zapovjednik satnije Joko Buzov, čije su riječi, snimljene u zapovjedništvu u Drnišu na VHS kazeti, Mirlovčani ponovno slušali nakon 26 godina:
"U mojoj su satniji svi dragovoljci i ni jedan moj vojak nema drugu misao osim poć naprid i oslobodit sve šta nam je okupirano."

Njegov sin Veljko, također jedan od ratnih zapovjednika postrojbe, ponosan je što su ga izabrali i za predsjednika Udruge branitelja satnije.
– Bila mi je čast voditi ovakve ljude u ratu, a danas kada vidim kako se ova naša mladost bori za ovaj naš kraj, kako su obnovili školu, u kojoj se nalaze i druže, osnovali su i malonogometni klub, još sam ponosniji jer vidim da naše žrtva nije bila uzaludna i da to naša mladež uvažava i cijeni – kazao je umirovljeni bojnik HV-a.

Ostavio škvadru

U sastavu "Vukova sa Svilaje" borili su se i Hrvati iz Janjeva, Petar i Frančesko Jozić, a rodno mjesto oca Mirka, iz Prečkog je u ratu došao braniti i 22-godišnji zagrebački dečec Robert Buzov.
– Moja škvadra je išla u Tigrove, a ja u Vukove. Krv nije voda – veli Robi, koji je, smije se, tada barem dobro upoznao brojnu rodbinu. Satnija je imala i pet maloljetnih branitelja, a među njima s posebnim poštovanjem – "prava ratnica" – spominju Anu Kljaković Gašpić, koja nije imala ni 15 godina kada je došla na Svilaju dijeliti s njima dobro i zlo.

– Danas je u Solinu, ima četvero djece i došla bi i ona, samo je nešto bolesna, ima gripu – vele mi njezini suborci, pokazujući mi na zidu sliku još jednog poznato suborca.
– Pripoznaješ li njega? Siniša Vuco! I on je ode bija s nama, mlad, sličija je onda na curu, ima je kosu do guzica. Snimija je i pismu, "Vukovi sa Svilaje". Napisa ju je Buzov Ilija, zvani Brajić, ali je poznatija postala ona Thompsonova – veli mi ekipa. – Triba je i on doći, ali nije moga, nešto je mora u Italiju.

Domaćini mi napominju da svakako napišem da je u postrojbi, osim Mirlovčana i Buzova, bilo i boraca iz Čavoglava, Kljaka, Umljanovića, Pribuda, Crivca, Ogorja – neka se ne uvride oni kojih nismo nabrojali. Buzovi svakako neće, njih ima najviše, u cijeloj Hrvatskoj oko tisuću. Šimun i Stipe su tako došli na ovo druženje iz Slavonije. I oni su oba branitelji i oba Buzovi – Šimun je ime dobio po pokojnom didu kojeg su 44. strijeljali partizani, a baba s troje male dice ostala udovica pa otišla u Slavoniju. Iz koje danas njezin unuk Šimun, nakon što je prodao tvrtku "Sigurnost Buzov" Šveđanima, koristi svaki slobodan trenutak da navrati u svoje – i babino i didovo – malo selo na Svilaji, u svoj krš i kamen... I amen.