Jedino je u pjesmi "Kraljeva ulice" i na slici Dalmacije kao s kartuline moguće “da su u našoj uvalici svi na plivarici”. Stvarnost je puno ozbiljnija, jer u Dalmaciji izvan iluzije lijepih, ponekad i slatkastih fotografija, na ribarske brodove s mrežama srdelarama unatoč solidnim plaćama osiguranima i u vrijeme lovostaja hoće malo tko, te s radnicima muku muče manje-više svi kapetani, od Istre do Prevlake.
O tome su glasno najprije progovorili ribari iz šibenskog kraja na nedavnom sastanku u Obrtničkoj komori Šibensko-kninske županije. Gotovo nevjerojatno, no samo u Tribunju, najjačem ribarskom punktu od Rogoznice do Prosike, nedostaje 50 radnika u ribarstvu, govore Antonio Sladoljev i Bojana Paić, čelnici Lokalne akcijske grupe u ribarstvu "Galeb" sa sjedištem u Tribunju.
Osnivači LAGUR-a koji djeluje od 2016. su šest jedinica lokalne samouprave sa županijskog prostora. Gradovi Skradin i Vodice, te općine Tribunj, Tisno, Murter-Kornati i Pirovac čine zajedničko ribarstveno područje "Galeba". Tu djeluje sedam većih i dvije manje plivarice, te 20-ak koća, s time da je nedostatak radne snage najviše izražen u ribolovu na sitnu plavu ribu. Tribunj, objašnjavaju, ima čak 30 većih brodova i zato su problemi s radnicima izraženiji nego na otoku Murteru, gdje je više manjih ribarskih plovila koja ne traže višečlane posade.
Fale mu petorica
- U Jezerima možda nedostaje desetak radnika, a u Murteru ih ne manjka - kaže Bojana Paić, pozivajući se u informacije s terena. Uoči našeg susreta s kapetanima u tribunjskoj ribarskoj luci iznijela je doduše, neprovjeren podatak da krizu muških pomoćnika u ribolovu tamošnji paroni rješavaju regrutirajući žene, no to nije točno, demantiraju Mladen Klarin i Ivan Turčinov, koćari iz Jezera i Murtera.
Jedine žene na njihovim brodovima, a tako je i kod drugih, njihove su supruge, koje pripomognu najviše nekoliko puta godišnje i to sasvim nakratko. Nema govora ni o kakvom stalnom angažmanu žena kao prije nekoliko desetljeća kada je to bilo dosta uobičajeno. Uostalom, život je tada malo koga mazio, a danas zdravi lokalni mladići radije hodaju po kavama s rukama u džepovima nego da u škaršelu spreme plaće od sedam, osam, pa i devet tisuća kuna mjesečno, kakve se može zaraditi loveći srdele i inćune na plivarici, žale se tribunjski kapetani, sve ribari od kolina.
Doduše, poslije nedavnog sastanka u Obrtničkoj komori mogu biti mirniji jer je Vlada ipak odobrila uvoznu kvotu od 540 radnika u ribarstvu. Ribolov i ugrožene obiteljske obrte tako bi mogli spasiti mornari s raznih strana, kada već ništa ne može izbaviti domaće gotovane.
Kako ističe Frane Ferara, s nešto više od 20 jedan od najmlađih kapetana u nas, oni ni o čemu ne brinu dok im roditelji daju za kavu i cigarete. Njegov otac Neven u ribolovu je 45 godina i veli da tribunjski kapetani sve do sada nisu imali problema s radnicima, budući da su ih oduvijek nalazili u svome dvorištu. Zato su se i našli na sto muka i u trista čuda kada je nevolja pokucala i na njihova vrata.
Od optimalnih osam članova posade za brodove od 17 metara poput njegova, Frani Ferari nedostaje pet ljudi, a u zadnje vrijeme, otkako su i u medijima glasnije progovorili o krizi radnika, javilo mu se 10-15 momaka iz Zagreba i Šibenika koji bi mogli biti ozbiljni kandidati za ribare. Osim toga, njegov oglas vrti se Facebookom, javio se i na portalu za traženje poslova, a surađuje i sa Zavodom za zapošljavanje.
Zagorac na veslima
- Mi smo oduvik mislili da je to posal jedino za domaći svit i s predrasudama smo gledali na Bosance koji su još prije rata, u bivšem sustavu, radili u Istri na ribarskim brodovima - iskren je Neven Ferara. Neki od tih "Bosancov" su međutim, s vremenom postali i zapovjednici, a da se sve dade brzo naučiti ako ima volje, dokaz je i Nevenov zet. Mesar iz Vrbovca za malo je vremena postao vješt ribar te je s mrižom spretan skoro kao ostali, a u držanju kaića na vesla "malo tko mu je ravan." To je kao prati zube svaki dan!
- Nema tu mudrosti, nauči se posao brzo, a težak je bio kada smo sve radili na ruke. Sada je sve mehanizirano, kašeta s ribom radniku je najteži teret, no bez čovjeka se opet ne može. Na ovakvim plivaricama do 20-ak metara sa šest ljudi posao se obavlja sasvim dobro, a osmorica rade i pivaju - tvrdi Neven Ferara.
A za one kojima se ne radi kaže da im ionako nije ni do čega osim plandovanja, niti imaju ikakvih životnih ambicija.
Kriza s radnom snagom nuka kapetane da detaljnije progovore o uvjetima za mornare na svojim brodovima, te je jasno da se malo koja branša može pohvaliti tako visokim prosjekom primanja. Ne samo za poslove koji se mogu raditi bez ikakve kvalifikacije, nego je prosjek od sedam-osam tisuća kuna mjesečno sanak pusti i za neka fakultetska zanimanja.
Saborski zastupnici
- Ma da se mi razumijemo, ne teku ni vani med i mliko! Kolika je plaća bauštelca u Njemačkoj, da vidimo, a mora negdje i stanovati? - govori Frane Ferara uz napomenu da radnici u ribarstvu plaću dobivaju i kada ne rade. Zapravo, na more se izlazi, očevidnici su dokaz, najviše 150 dana godišnje, s time da je efektivni rad najviše četiri sata dok se riba ne spremi u kašete.
Zaključujući na prvu, jedino saborski zastupnici, s lanjskih rekordnih 117 radnih dana, provode na poslu manje od ribara na plivarici. No, znamo da ih ima previše kojima je sabornica prava mala, mirna uvalica za plandovanje a da ne moraju ni riječ izustiti, čak niti doći na posao!
Tri mjeseca traju lovostaji, a kada se plovi, ne smije se imati više od 20 dana mjesečno na moru, nastavlja Frane. To u praksi znači 15, jer vremenski uvjeti u prosjeku ne dopuštaju više i unatoč svim tim danima kada je radnik kod kuće, ostvari toliko visok godišnji prosjek primanja. Sve preko računa, legalno, sa svim davanjima…
„No bullshit!“, rekao bi Amerikanac, a tome svakako treba pribrojiti plaćeni, svježe skuhani obrok na brodu i svake druge godine polaganje matrikule o trošku vlasnika, što je nekima s plivarica omogućilo da se, položivši kasnije ispite iz navigacije, zaposle na luksuznim jahtama.
Kriza i u Kaliju
Razgovoru se priključio i Franin rođak, Dario Ferara, također kapetan s riječima da su neki nezaposleni jednostavno zaraženi lošim stavovima i razmišljanjem. Što drugo pomisliti kada ti odbruse da neće raditi za tebe? Pa ja sam poslodavac, a kada je bio zaposlen u TLM-u, odakle je dobio otkaz, za koga je radio? - ogorčen je Dario.
Zadovoljan je što je država odobrila kvotu stranih radnika u ribarstvu, ali što je s domaćim ljudima, kojima bi more trebalo biti blisko? Jednako je, podsjeća Dario, u svim branšama, a da su u krizu dospjele i sredine gdje se ribar postaje s prvim plačem, svjedoči i nedostatak radnika na plivaricama u Kaliju.
- Dvadeset brodova iz Kali otišlo je u scraping, na uništenje, i ostalo je dakle, barem 160 radnika, međutim i tamošnji kapetani imaju problema s kompletiranjem posade. A u tvornici sardina "Mardešić" u Salima preuređuju jedan dio tvorničkog kompleksa da bi mogli smjestiti radnike iz Ukrajine, BiH, Srbije…
Nezadovoljno glavom vrti i Guliano Grubelić, iz Tribunja koji već 10 godina radi kod Darija i ne razmišlja o promjeni posla, niti poslodavca.
- Potpisa san doživotni ugovor, di bi iša! - smije se s riječima da ribolov i more treba voljeti, kao i sve uostalom.
- Dobro me Dario naučio poslu, pošteno me plaća i dobro mi je - na što je Ferara zaključio s riječima da kapetani imaju samo jedan brod, onaj svoj, a radnici ih imaju stotinu. Uvijek mogu otići na bolje…
Poreznici, molajte!
'Neka država mola s porezima'
Dvije velike, željezne plivarice biogradske tvrtke "Adria Otcopus" pune srdela i inćuna za Italiju bile su zaslužne za prizor kao s kartuline u tribunjskoj ribarskoj luci. Dok su momci prekrcavali ribu u kamione -hladnjače, nad njima su dižući graju kružili mnogobrojni galebovi. Nakon hladne, burne noći u ribolovu, lica ribara bila su ozarena, a zadovoljan je bio i Ivan Birkić, vlasnik tvrtke i predstavnik Grupacije ribolova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
- Nema tvrtke bez problema s radnicima, no ja sam optimist. Da nisam, ne bih ulagao u ribolov na sitnu plavu ribu, što je 90 posto cjelokupnoga hrvatskog ribolova - govori Birkić uz napomenu da je ribarstvo specifična djelatnost. Ljudi koji se traže na brodovima trebaju imati pomoračke i ribarske vještine, no imamo bazu, pa se oni koji dolaze imaju od koga naučiti. Birkić ne želi generalizirati, svjestan da svatko ide tamo gdje mu je bolje, no plaća koja se dade zaraditi na njegovim brodovima, u iznosu od devet-deset tisuća kuna s pomorskim dodatkom nije malena ni za europske uvjete.
- Neradnika će uvijek biti, no ne znam koji to zdrav, mladi čovjek neće raditi za taj novac. Iskreno se nadam da će bilo koja vlast u zemlji stimulirati ribarstvo, kao dio ruralnog razvoja priobalja - završio je Birkić. A njegov kapetan Ante Kapović s Pašmana kaže:
- Bilo bi za radnike u ribarstvu još više novca u buštama da država manje uzima! Na pet zarađenih tisuća administracija uzme još toliko. Neka molaju s porezima svima, neka nam dadu da dišemo - poručuje Kapović državi, ponosan što je u posljednjih pet godina iz njegove posade otišao samo jedan čovjek, i to ribariti u SAD!